Igra je za dijete nezamjenljiv način učenja od prvog dana života i ujedno prirodan, za dijete svojstven način kojim istražuje i saznaje o sebi i svijetu koji ga okružuje. Igrati se sa djetetom znači stvoriti prilike za dijete da saznaje, otkriva i ovladava svojim vještinama i svijetom koji ga okružuje. To, takođe, za roditelja znači šansu da upozna način na koji dijete misli, zaključuje, osjeća i doživljava.
U mnogim određenjima čovjeka i kulture pominje se i da je on “homo ludens” – čovjek igre. Igra je važna u životu svakog čovjeka, a najvažnija u periodu djetinjstva. I zato kada kažemo “da se djeca igraju”, trebalo bi da znamo da to ima podjednaku težinu kao kada bismo rekli za starije dijete “učio je danas u školi nejednačine” ili za studenta “položio je težak ispit”.
Čini nam se da svi roditelji znaju da se igraju s djecom i da je to nešto što se podrazumijeva. “Kod nas u zemlji još nema pravih, obimnih istraživanja koja govore o tome koliko se roditelji i na koji način igraju s djecom. Iako očekujemo, često i podrazumijevamo, da se to dešava – jer je važno za razvoj djece – to zapravo uopšte ne mora biti pravilnost”, kaže Jelena Branković, iz Centra za podršku ranom razvoju i porodičnim odnosima “Harmonija”.
“Roditelji se nerijetko žale na nedostatak slobodnog vremena, ili imaju uvjerenja da je za igru sa djetetom potrebno obezbijediti značajan broj kvalitetnih, uzrastu primjerenih igračaka – što u nekim porodicama nije moguće iz finansijskih razloga. Ni jedno ni drugo nije tačno.”
Istraživanja u posljednjih nekoliko decenija u više navrata pokazala su da razvoj djeteta u jednoj oblasti može da utiče na razvoj djeteta u drugim oblastima. Tako, na primjer, fizički razvoj je osnov za kasnije kognitivne i socijalne vještine. Cijeli novi svijet otvara se djetetu koje uči da hoda umjesto da puzi. Ono uskoro može s lakoćom da drži igračku i istovremeno okolo traži roditelja, stičući sposobnost za nove interakcije, jezik i igru (studija Karaski, Tamis-LeMonda i Adolf, 2014). Studije o djetinjstvu otkrivaju da odojčad koja su fizički aktivnija i istražuju više u dobu od pet mjeseci pokazuju više uspjeha u školi u dobu od 14 godina (Bornštajn, Han i Suvalski, 2013). Ovi primjeri pokazuju da je rast i razvoj djeteta vrlo složen proces i ne može se lako razdvojiti. Učenje je dinamično i ne može da se razdvoji u odvojene i nezavisne mentalne procese (Baset 2004, Daen 2009, Sporns 2004, Vandel, Rauseker, Jejtmen 2012).
U mjesecu roditeljstva, UNICEF promoviše pozitivno roditeljstvo kao stil života, s ciljem da se istakne važnost uloge roditelja i staratelja u razvoju svoje djece, jer su oni ključne arhitekte dječijeg okruženja. Igra je jedan od važnih sastojaka za razvoj mozga.
Činjenica je da ipak ne znaju svi roditelji koje su koristi koje igra ima za djetetov razvoj, posebno u periodu kada se mozak najintenzivnije razvija, kao nikada prije u životu. Jer igra je za dijete nezamjenljiv način učenja od prvog dana života i ujedno prirodan, za dijete svojstven način kojim istražuje i saznaje o sebi i svijetu koji ga okružuje, dodaje naša sagovornica.
“U igri je sve moguće, sve povezano i sve realno, a dijete može da u potpunosti pokaže svoju autentičnu radoznalost i motivisanost da uči, svoju kompetentnost da postavi pitanja o sebi i svijetu i nađe odgovor na njih. Igrati se može bilo čime – stručnjaci čak smatraju da je za razvoj djeteta daleko važnija vještina slobodnog manipulisanja različitim dostupnim materijalima (karton, pijesak, brašno, pirinač, trava, boje, voda, drvo…) ili predmetima koji dijete okružuju (ćebad, posuđe, krpe…), nego igranje gotovim igračkama. Igra djeteta predstavlja način na koji dijete živi, pa, iz djetetove perspektive, svaka aktivnost može biti igra: kuvanje, kupovina, spremanje, putovanje, šetnja ili bilo koji ritual u kući. Zato (iako je važno da se obezbijedi makar kratko vrijeme samo za igranje) igra sa djetetom može, a ne mora, da zahtjeva vrijeme i prostor organizovan isključivo oko igranja igračkama.
Igrati se sa djetetom znači stvoriti prilike za dijete da saznaje, otkriva i ovladava svojim vještinama i svijetom koji ga okružuje. To, takođe, za roditelja znači šansu da upozna način na koji dijete misli, zaključuje, osjeća i doživljava. Zato se vještina roditelja da kreira stimulativno okruženje za dijete i prilike da uči kroz igru u domu, smatra jednom od temeljnih vještina kvalitetnog – podsticajnog roditeljstva”, ističe Jelena Branković.
Roditelji često zatrpavaju djecu igračkama, ali, kako kaže Ivana Mihić sa odsjeka za razvojnu psihologiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, igračke nisu ono što čini igru posebnom, izazovnom za dijete, niti ono što doprinosi razvoju. “Iako se odnos i uloga odraslog u igri djeteta mijenja kako dijete raste, ključni aspekti kvalitetnog učešća odraslog ostaju isti i tiču se zapravo senzitivnosti – osjetljivosti na potrebe djeteta. Odrasli bi, i u igri, ali i u drugim aspektima brige o djetetu, trebalo da situaciju vidi iz djetetove perspektive (onako kako je dijete doživljava), prati djetetovu inicijativu i interesovanja, pruža djetetu osećaj sigurnosti i uvaženosti, podstiče djetetovo samopoštovanje i autonomiju”, kaže ona.
“Kada je dijete sasvim malo – odrasli je za njega nezamjenljiva ‘igračka’, a interakcija sa njim – najzanimljivija igra. Djeca uče zahvaljujući interakciji i razmjeni koja se dešava sa drugima. Bebe tako najviše uče i najviše se razvijaju zahvaljujući interakciji sa roditeljem. Ta interakcija bi trebalo da bude na inicijativu djeteta, puna pozitivne razmjene (osmijeha — mi kažemo – širokog nasmješenog lica koje odobrava i čeka da dijete uspije ili nastavi komunikaciju), tempo razmjene između odraslog i bebe bi trebalo da je spor – tako da djetetu daje dovoljno vremena da integriše sve šta čuje, vidi, doživljava i ponudi svoj odgovor kao nastavak interakcije. Sa bebama se igra imitacijom, zvukovima, dodirom, pokretima, glasovima, izrazima lica…”, pojašnjava Ivana Mihić.
Jelena Branković kaže da je igra proces kojim rukovodi dijete – dakle daje mu šansu da upravlja, delegira, donosi odluke, osmišljava pravila. “Igra je proces bogat prilikama za istraživanje emocija (i svojih, ali i emocija drugih), zahtjevima za socijalnu razmjenu, komunikaciju, širenje riječnika i znanja, izazovima za pokrete različitih vrsta – prstiju, tijela, kombinaciju pokreta, izazovima za logičko razmišljanje, zaključivanje o uzrocima i posljedicama, osmišljavanje likova, zapleta i slično. Igra je proces u kom se dešava cjeloviti razvoj. Zato je mogućnost roditelja da u igri učestvuje, zapravo privilegija staratelja.”
Profesorka dr Živka Krnjaja, sa Instituta za pedagogiju Filozofskog fakulteta, kaže da su djeca po prirodi istraživači, prirodno su radoznala, sa urođenom motivacijom da uče, a da su roditelji, kao što znamo, prvi i najvažniji vaspitači svoje djece, i znamo da svi roditelji žele da im dijete bude srećno, zadovoljno i da se osjeća ostvareno. “Iz toga slijedi da su roditelji zainteresovani da se uključe u obrazovanje svoje djece, ali ne tako da im se zadaju domaći zadaci ili smišlja jedna po jedna aktivnost sa njima, koja više služi da se evidentira kao ‘održana’ nego što roditelji mogu naći smisao i prepoznati čemu služi u vaspitanju djece i u podršci njihovoj roditeljskoj ulozi.” Profesorka Krnjaja kaže da je mjera u učenju djeteta predškolskog uzrasta u obezbjeđivanju povezanosti između igre i učenja, tako da igra i učenje nisu odvojeni ili suprotstavljeni. “To ne znači da je djeci prepušteno da se samo igraju u vrtiću, niti da je sve igra. Isto tako to ne znači da se igra podređuje ciljevima učenja koji su unaprijed postavljeni do te mjere da je sve unaprijed poznato i u potpunosti vođeno od strane vaspitača, jer onda to nije istraživanje nego reprodukovanje. To znači da je igra važna zbog toga što je igra najviši oblik istraživanja i da sve druge aktivnosti u vrtiću koje nisu igra treba organizovati prema igrovnom obrascu, odnosno tako da su zasnovane na istraživanju, neočekivanosti, upitanosti, otvorenosti, dobrovoljnosti.”
Kako raste, dijete ima mogućnost da ovlada različitim vrstama igre. Neke od njih su strukturirane (društvene igre, ples, slikanje, sport), a veliki broj njih je nestrukturiran – crtanje, sviranje, pravljenje od gline ili plastelina, građenje, maskiranje, pretvaranje, igre ulogama, kaže Jelena Branković.
“Dobar podsticaj za nestrukturirane igre mogu da budu priče koje sa djetetom čitate. One nude ideje za likove, radnju, doživljaje i zaplete koje možete proigravati, ili ih mijenjati – davati drugo rješenje za zaplet, mijenjati osobine lika ili unositi nove elemente radnje, novi prostor gdje se radnja dešava, povezati više različitih priča – pa napraviti priliku da likovi iz jedne pomažu likovima iz druge priče i slično.
Nestrukturirane igre nisu planirane. Njih pokreće mašta, sloboda u razmišljanju. Zato su i za odraslog prilika da uživa, razvija svoju fleksibilnost i očuva vještinu učenja kroz igru za cijeli život.”
