Nisam dugo vidjela djecu koja su izula sandale da šljapkaju po baricama, jer grad više nije mjesto u kome se bezbjedno kisne, i igra, i druži i živi.
Nekada, u ljeto, ulice su bile pune djece. Crtali smo školice. Igrale smo se lastiša. Trčkarali smo do obližnjeg parkića. Sjedili na stepeništu ispred nečije zgrade. Dječaci su igrali klikere i tapkali sličice, „životinjskog carstva“ ili slike fudbalera. Djevojčice su nosale svoje igračke, a srećnice su imale i kolica za svoje lutke. Neko je imao trotinet. Poslije smo vozili rošle. Igrali smo se po dvorištima, pa i po školskim dvorištima, između dvije vatre. Po cijeli bogovetni dan, pogotovo kad smo bili na raspustu, ili u vrijeme vikenda, nismo ulazili u kuću. Zajedno smo čitali Politikin Zabavnik.
Kad bi pali veliki ljetnji pljuskovi, mame bi nas puštale ne samo da pokisnemo, nego i da bosonogi gacamo po baricama. Išli smo sa majkama na pijacu. Sa očevima smo išli da biramo lubenice. Trčkarali smo i po deset puta dnevno da mamama kupimo zejtin, ili prašak za pecivo, ili mlijeko za šne nokle. Mi smo morali da sapunom peremo ruke i lica umusavljena od zemlje, sladoleda, lubenice i krede, jer je i djetinjstvo bilo musavo i nesavršeno i fantastično i zabavno, puno rascopanih koljena i ogrebotina.
Sjećam se ovoga svega, jer mi je nešto neobično – sve rjeđe viđam djecu na ulici. Kao da smo postali Njujork ili Pariz, nekako odjednom izgleda, kao da su djeca sklonjena u udobne sobe, u igraonice, na posebna mjesta za igranje i druženje, za život koji se odvija potpuno drugačije nego onda kada su djeca rasla igrajući se ispod prozora, i vikala „Mama, snesi mi bicikl, ili loptu“.
Nisam dugo vidjela djecu koja su izula sandale da šljapkaju po baricama, jer grad više nije mjesto u kome se bezbjedno kisne, i igra, i druži i živi.
Ali zato, djeca su sve češće u kafanama i kafićima, trče između stolova, kao da su u parku, ludeći od dosade, djeca sve češće zijevaju na kasnim koncertima, ili u šoping molovima u kojima trčkaraju za majkama pogleda zamagljenih šarenilom i neonskim osvjetljenjem, navikla na klimu, automobile, zatvorene prostore, svjetlucave ekrane i tišinu usred sveopšte buke.
Ili su, kao i njihovi roditelji, sve duže zakovana za ekrane svojih telefona ili kompjutera.
Pa onda ispada da ljeto dolazi džabe, i da ljetnje kiše padaju uzalud, kad ni Bosonogi koji je, onda, htio da poljubi nebo, ne bi ovdje više imao s kim da se igra.
