Samopouzdanje, odnosno nedostatak istog, podrazumijeva pozitivnu, odnosno negativnu sliku o sebi. To je naša svijest o tome koliko vrijedimo, koju razvijamo vrednujući ono što jesmo, svoje postupke i ostvarene rezultate. Samopouzdana osoba prihvata i voli sve svoje vrline i mane. Stoji iza svojih grešaka i neuspjeha, isto kao i iza uspjeha. Možemo razlikovati unutrašnje i spoljašnje samopouzdanje. Unutrašnje podrazumijeva osjećaj zadovoljstva samim sobom, dok je spoljašnje u vezi sa našim vještinama i sposobnostima.
Samopouzdanje nije nasljedno, ono se gradi, ali i ruši. Može varirati iz dana u dan, podložno je promjenama koje proističu iz novih iskustava. Međutim, osnova koju nadograđujemo tokom sazrijevanja stiče se u djetinjstvu. Početkom adolescencije, djeca postaju svjesnija sebe, nastoje da razumiju sebe, pitaju se ko su oni zapravo. Svakako je to nešto čemu treba posvetiti pažnju budući da se loša slika koju razvijemo o sebi jako teško mijenja.
Samopouzdanje nije odraz samo vlastitih već i tuđih procjena djeteta. Sva iskustva u životu, kako pozitivna tako i negativna, utiču na sliku koju će dijete razviti o sebi, a samim tim i na njegov pogled na različite situacije. Mišljenje koje dijete ima o sebi povezano je sa opažanjem drugih osoba, situacija i cjelokupnog okruženja. Dijete prihvata (intojektuje) mišljenje koje o njemu imaju osobe koje su mu važne i usvaja ih kao vlastita. Ako je dijete prihvaćeno, poštovano i nagrađeno za svoje uspjehe, podjednako će prihvatati svoje pozitivne i negativne strane.
Za razvoj samopouzdanja u djetinjstvu bitne su dvije komponente
Osjećaj da smo za nešto sposobni i osjećaj da smo voljeni. To znači da dijete koje dobija dobre ocjene, ali izostaje pohvala od strane roditelja može razviti nisko samopouzdanje, isto kao i dijete koje je u centru pažnje, ali ne postiže željene rezultate.
Uopšteno, možemo reći da samopouzdanje podrazumijeva da očekujemo od sebe ono što možemo da ostvarimo, ne postavljajući zahtjeve ni koji su previsoki ni koji su preniski, da se hvatamo u koštac sa izazovima na koje nailazimo i da ostvarujemo svoje ciljeve, strpljivo, korak po korak.
Međutim, nisko samopouzdanje koje nosimo iz djetinjstva može uticati na pojavu različitih mentalnih problema kasnije tokom života – depresivnosti, anksioznosti, pasivnosti, problema u partnerskim odnosima.
Djeca sa razvijenim vs. djeca sa nerazvijenim samopouzdanjem
Djeca koja imaju razvijeno samopouzdanje su sigurnija u sebe i svoje sposobnosti. Optimistična su, otvorena, energična, odlučna. Lako stupaju u kontakte sa drugom djecom i odraslima. Postižu uspjehe u školi, sportskim aktivnostima, kreativna su. Znaju da se nose sa neuspjesima i kritikama, i da ih pretvore u motivaciono sredstvo.
Djeca niskog samopouzdanja su zatvorena i stidljiva, a na frustraciju mogu odgovoriti i agresijom. Izbjegavaju nove i nepoznate situacije, posebno one gdje su izloženi procjeni, i lako odustaju jer im kritike i neuspjesi teško padaju. Teško donose odluke, a kada donesu, smatraju da je pogrešna. Misle da nisu vrijedni pažnje, da se ne uklapaju sa vršnjacima iz svog odjeljenja, da su svi bolji, ljepši, pametniji od njih i teško ostvaruju komunikaciju sa njima. Smatraju da drugi imaju više sreće u školi, da su uspješniji sportisti, da su privlačniji suprotnom polu i slično. Imaju teškoću da iskažu svoje želje, potrebe, stavove. Ne umiju da postave granicu prema drugima. Kada im neko pokloni pažnju, u ponašanju se javljaju dvije krajnosti:
1) stavljaju tu djecu ispred sebe pa često postaju žrtve tih za koje pomisle da ih prihvataju – onih kod kojih je takođe u velikoj mjeri prisutna nesigurnost i unutrašnje nezadovoljstvo, što pokušavaju da prevaziđu omalovažavajući druge, slabije od sebe, ili
2) odbijaju poziv za druženje, potpuno se zatvaraju i izoluju zbog nepovjerenja prema okolini i kako bi se zaštitili od mogućih negativnih iskustava – propuštajući tako i šansu da im se desi nešto lijepo.
Skloni su perfekcionizmu. Zbog toga odustaju kada procjene da ne mogu da dostignu savršenstvo, da ne mogu da pobijede i budu najbolji, što vodi ka tome da pokazuju manje od svojih mogućnosti. Na primjer, ne žele da se jave i odgovaraju kako bi ispravili lošu ocjenu koju su dobili na kontrolnom. Pohvale i komplimente ne umiju da prihvate, već podcjenjuju sebe. Izražena crta može biti i ljubomora prema drugoj djeci.
Kako se nisko samopouzdanje održava?
Proces introjekcije podrazumijeva da tuđe mišljenje o nama samima usvajamo kao naše vlastito. Tako, na primjer, dječak koji ne može da savlada geometriju i od roditelja, nastavnika i/ili drugara stalno čuje kako je glup, počinje i sam to o sebi da misli. Djevojčica kojoj simpatija kaže da mu se ne sviđa, počinje o sebi da misli da je ružna. Tako nastaju takozvana negativna uvjerenja o sebi. Ona mogu da nestanu kada se doživi određeni uspjeh. Međutim, što ih je više, počinjemo da ih doživljavamo kao svoje realne osobine, te je samopouzdanje sve krhkije, a eventualni uspjeh počinje da se pripisuje sreći. Na osnovu negativnih uvjerenja, naša pažnja postaje selektivna i usmjerava se samo na ono što je loše – dijete koje je u odjeljenju neprihvaćeno od strane jedne grupe učenika, smatra da ga ni drugi neće prihvatiti iako oni pokazuju inicijativu pa odbija da krene na ekskurziju ili da im se pridruži na odmoru. U vezi sa ovim primjerom je i generalizacija, koja se javlja u našem mišljenju u vezi sa situacijama koje izazivaju nesigurnost, a na osnovu nekog prethodnog događaja ili donošenja uopštenih zaključaka. Tako dijete može odustati od druženja jer ima stav ,,ako im priđem, i oni će me odbaciti’’.
U narednim tekstovima biće više riječi o tome kako okruženje utiče na dječije samopouzdanje, kao i o nekim tehnikama za prevazilaženje nesigurnosti.
