Specijalista interne medicine, magistar neurofiziologije i doktor sportskih nauka Ranko Rajović, govorio je za hrvatski portal Razgovori i tom prilikom se osvrnuo na problematiku dječijeg razvoja, činjenicu da škola ne ide u korak s vremenom i savjetovao roditelje kako mogu pomoći svojoj djeci da iskoriste pun potencijal.
Iza Vas je dugogodišnja bogata karijera. Koja su najzanimljivija saznanja o djeci i mladima do kojih ste došli tokom svog rada, a koja o roditeljima?
Imam četvoro djece i sjećam se prvog dana kada je svako od njih krenulo u školu. bili su jako srećni. To je veliki dan za dijete. Ali, shvatio sam da djeca vrlo rano razviju otpor prema školi, da ne vole školu, ne mogu da nauče neke lekcije.
Magistrirao sam neurofiziologiju i neuroendokrinologiju i počeo sam da izučavam mnogo novih, korisnih otkrića iz neurofiziologije, shvatajući da nemaju nikakvu primjenu u praksi. Tada sam počeo da osmišljavam svoj program koji je nastajao u petnaestak godina. Puno sam učio o mozgu, radio s djecom i posmatrao njihovo ponašanje. Oni trče po stanu kao muve bez glave, ne mogu da stanu. Traže pokret. Koristio sam neke trikove. Recimo, jednom kad sam došao kući s posla mrtav umoran, moja djeca su htjela da idu u park. Odveo sam ih, ali sam htio malo da sjednem na klupu, da se odmorim, a oni su htjeli sa mnom da se igraju. Pristao sam, ali tek kad budu imali puls veći od 100. Objasnio sam im da mogu povećati puls tako što trče oko parka. Oni su mi dotrčavali s ispruženim ručicama da im mjerim puls i mislim da su pretrčali deset krugova prije nego što im je puls, kao, došao do 100. Kakva je to sreća bila! Nakon toga, oni su sami poželjeli da idu kući. Bili su izmoreni, ali su me dva mjeseca molili da se igramo mjerenja pulsa u parku.
To je moj savjet roditeljima. Budite kreativni, osmišljavajte igre u kojima djeca trče, skaču, vrte se. Sprečavanjem djeteta da se kreće i skače, blokiramo razvoj nekih važnih regija mozga.
Da li biste rekli da su roditelji danas lijeni u odgoju nego što su bili ranije?
Ne mogu to da kažem jer vidim da oni puno čitaju i kupuju knjige. Tek što se dijete rodilo, roditelji su kupili već nekoliko knjiga. Više bih koristio riječi – „prevelika zaštićenost“.
Roditelji ne puštaju djecu da se igraju jer ima pijanih vozača, ima nasilnika… Takođe, kada dijete kaže da mu je dosadno, roditelji kupuju televizor za dječiju sobu, video-igrice, tako da ono sjedi u kući i razvija zavisnost o novim tehnologijama, umjesto da skače i trči. Ako djecu previše štitimo, ne dopuštamo im da misle i ne mogu razviti samopouzdanje. Ako uz to još radimo stvari umjesto njih, činimo im medvjeđu uslugu, što ćemo tek vidjeti 10 ili 20 godina kasnije.
Djeca moraju da probaju sve što je njima novo. Isprljano dijete je znak da se lijepo naigralo. Djeca moraju biti u kontaktu s bakterijama iz okruženja jer na taj način jačaju imunitet.
Problem novih generacija je što nemaju dubinu obrade informacija koje dobijaju. Oni mogu raditi dvije, tri stvari, ali nemaju duboku pažnju i ne mogu čitati više od deset minuta.
Da li je odgoj djeteta danas izazovniji nego što je bio prije i koji su možda najveći izazovi?
Izazovnije je i ozbiljnije. Nekad je u narodu postojala uzrečica – „Kakvi su roditelji, takvo će biti i dijete“. Međutim, danas to nije tako jer se okruženje promijenilo. Moj je prvi cilj edukacija roditelja jer ne znaju šta okruženje znači. Najveće promjene su donijele nove tehnologije.
I kada pogledamo da li je okruženje danas i prije 30 godina isto, vidimo da nije. Pa zašto onda imamo iste programe u vrtićima i školama? Ko će za to platiti cijenu? Djeca i cijelo društvo. Mi se moramo adaptirati. Oni koji se ne adaptiraju na okruženje, to je zakon evolucije, propadaju.
Kako se manifestuje problem “hiper-pažnje”?
Današnja djeca ne mogu da uče kao mi. Većina roditelja može da čita dva sata neku knjigu bez problema, ali naša djeca to ne mogu. Roditelji moraju djeci početi da vraćaju tu duboku pažnju. Primjera radi, odvojite vrijeme da dva puta nedjeljno uveče igrate društvene igre. Tada zapravo mozak usporava. Ali, nemojte mu dati tešku igru da vi lako pobijedite, nađite neku igru u kojoj ste ravnopravni. Zato je „Čoveče ne ljuti se“ dobra igra. Jer, ako im se ne vraća ta duboka pažnja, kako će onda učiti u srednjoj školi, a da ne govorim o fakultetu? Naime, događa se to da se u školama spuštaju kriterijumi, a pitanje je ko će nas sutra liječiti, voditi državu, ekonomiju? Mi moramo da shvatimo da je obrazovanje stub društva, uvijek je i bilo. Ne možemo dopustiti da imamo generacije djece sa smanjenim sposobnostima. Mora se brže reagovati, sprovoditi reforme, a težište edukacije neka bude škola, ali spustiti ga malo na vrtić od četvrte godine. Ne onaj tip edukacije da oni uče, nego da ih učimo da misle, da trče, da se snalaze – i onda ćemo nešto uraditi. Ja se borim za to da mijenjamo metode učenja jer od učenja napamet nemamo ništa.
Kreirali ste NTC sistem učenja koji se sprovodi u čak dvadesetak zemalja Evrope. Možete li ga uporediti s tradicionalnim sistemom? Šta konkretno djeca dobijaju ovim načinom učenja?
Počeo sam radeći kampove za darovitu djecu. Tu su bili logički zadaci, dok nisam shvatio da im je to dosadno jer to imaju u školi. Razmišljao sam o tome da osmislim nešto malo drugačije. NTC se bazira na aktivaciji tih skrivenih potencijala mozga. Ako vidimo da neke inovativne metode aktiviraju cijeli mozak, za razliku od klasičnih, pasivnih metoda učenja napamet, onda njih treba koristiti, ne samo u školi, već i u vrtiću. Ali, teško je i njih primjenjivati ako dijete ima oštećenja mozga o kojima smo govorili, a za koje su krivi roditelji. Moramo raditi svi zajedno – i roditelji i vrtići i škole – i tek ćemo onda nešto uraditi.
Kako vidite obrazovanje za dvadeset godina?
Prvo, budućnost obrazovanja moraće da se mijenja u metodologiji. Drugo, učenje napamet treba svesti na minimum. I treće, u škole će se morati uvesti jako puno kretanja. Jer, ako znamo da se mozak razvija u kretanju do 12. godine, i tu ne mislim samo na kretanje i hodanje, već i na finu motoriku, to znači da su predmeti poput muzičkog i fizičkog vaspitanja izuzetno važni. Važno je i likovno. Te predmete bi trebalo da imaju svaki dan.
Hoće li se onda i od učitelja očekivati da budu inovativniji, kreativniji?
Naravno, mogu oni biti kreativni, ali oni vole kada im se da metoda. Kada se njima da metoda 1, 2, 5 – oni rade.
Ne moramo prilagođavati učionicu – neka budu kreda i sunđer, videoprojektor ili pametna tabla. Ali oslonac mora biti učitelj. Ne može računar zamijeniti učitelja. Tvrdim da se u toj interakciji „učitelj – učenik“ dobijaju pozitivni hormoni – dopamin i endorfin koji su hormoni pamćenja. To je škola budućnosti.
Natprosječna inteligencija trebalo bi da pojedincu otvara široke mogućnosti djelovanja, ali iz Vašeg iskustva, može li ona u određenim okolnostima biti i sputavajući faktor?
Kako da ne, ja sam to vidio u Mensi. Imate ljude koji govore nekoliko jezika, imaju nekoliko završenih fakulteta, doktorate, a imate i one koji s 40 godina žive kod roditelja i ne rade ništa. Mislim da je njima čak ta inteligencija bila i problem. Svi su im krivi jer niko nije prepoznao njihovu inteligenciju. To znači da se nešto u tom razvojnom putu nije dogodilo. Tako da Mensu više gledam kao udruženje koja ima ljude visokih potencijala, ali nažalost nisu svi iskoristili te potencijale. Inteligencija se mora gledati kao potencijal, ali treba mnogo faktora da se to podigne na neki zadovoljavajući nivo.
