Armija roditelja ne zna šta će sa djecom. Djetetu je teško postaviti granice, pa oni idu do toga da se bude noću da igraju igrice.
Dr Ranko Rajović gostovao je nedavno u emisiji RTS Ordinacija, gdje je govorio o tome kako se okruženje promijenilo, šta je zadatak roditelja i nastavnika danas, kako se postavljaju granice djeci i na koji način treba da se pobrinemo da napravimo balans između onog vremena koje djeca provode ispred ekrana i u nekim fizičkim aktivnostima.
Na prvo pitanje voditeljke, kakva su djeca danas i da li su drugačija od prethodnih generacija, doktor kaže:
„Da li je okruženje danas isto? Nije, a okruženje je 100% važno. Svaka nova generacija upisanih u prvi razred malo je slabija od prethodne. Pa šta će onda biti s djecom ako budemo i dalje uporno koristili iste metode? Biće sve lošiji. Dakle, moramo da mijenjamo metode.”
Dr Rajović kaže da je danas motorika kod djece osjetno lošija, opšte znanje takođe, pažnja slabija, rječnik siromašniji. To znači da je problem nastao prije škole. I za to ne možemo kriviti samo roditelje jer je veliki problem i okruženje. Onda dolazi novi problem, a to je škola. Djeca, zbog nepravilnog razvoja ne mogu da održe pažnju, ne mogu da čitaju, da pišu, iako su inteligentna.
O manipulaciji i granicama
„Dijete kad je srećno i mi smo. I tu je prostor za manipulaciju. Što je dijete starije više kontroliše roditelje ako nisu postavljene granice. Tu dolazimo do problema mobilnog telefona. Armija roditelja ne zna šta će sa djecom. Djetetu je teško postaviti granice, pa oni idu do toga da se bude noću da igraju igrice. Dijete kad igra igricu dobija endorfin u više navrata i postaje takoreći zavisno. Endorfinski stimulansi su morfijumski, to je kao droga.” – upozorava doktor Rajović.
Govoreći o majkama koje neumorno paze da dijete dok prohodava ni slučajno ne padne, doktor kaže da je to velika greška.
„Dijete kada prohodava treba da padne 500 puta u tri mjeseca. Pa mora da nauči da padne! Na jednu ruku, na drugu, na obje… ako ne nauče, onda kad dođu u vrtić, zalijepe se kao daske. Jer ne znaju da padnu, nisu naučili. Roditelji moraju da shvate, zaštićivanje je dobro, prezaštićivanje je loše po dijete. Dobar primjer je instinkt koji majke imaju. One kada uzmu svoju bebu one je nose tako što je okrenu ka sebi i prislone na grudi. To je majčinski instinkt. A kad tata tako nosi bebu? Samo kad mama gleda. Tata je prebacuje iz jedne u drugu ruku, igra se s njom, vrti je i tako aktivira vrlo važne regije u mozgu. Pustite tate da rade ono što je njihovo.” – kaže doktor, koji je neuroendokrinolog i osnivač NTC programa učenja.
Kako se gradi autoritet
Doktor Rajović tvrdi ono što svi mahom već znamo, a to je da dijete mora da ima granicu.
„Moj sin Danilo je za 5. rođendan dobio neku video-igricu i pošto ja nisam baš za to pitao sam rođaku koja je to kupila – zašto? Ona mi kaže: Pa Ranko nemoj da si primitivan, svi to imaju, kako će da se igra s drugom djecom, ako ne zna ništa o tome? Pa vi vidite gdje je tu logika, kad on tu igricu igra sam.”
Doktor kaže da je odlučio da sinu dozvoli da igra pola sata dnevno, ali je to ubrzo počelo da izmiče kontroli.
„Pokušao sam da mu objasnim da neće imati dobru akomodaciju oka, da će imati problem s pažnjom kad krene u školu, neće moći da čita duže od 15 minuta i da se to zove disleksija, on me je pustio da završim i pitao: ‘Je l mogu sad da igram?’. Ja vidim da ne vrijedi.
Dobro, kažem, pošto si me prevario par puta, sad ću da ti uzemem ovo dok se ne dogovorimo. ‘Tata, vrati, dogovorićemo se.’ Pitam ga ja onda:
‘U redu, hoćeš da igraš ovo jednom ili dva puta nedjeljno?’
‘A ne, ja hoću svaki dan.’
‘Jednom ili dva puta nedjeljno? Ako se ne dogovorimo uzeću ti. Imaš 10 sekundi. 10, 9, 8…’
‘Dva puta.’
Onda smo dogovorili, po istom principu, da to bude pola sata, ponedjeljak i četvrtak. Potpisali smo ugovor, koji sam fotografisao. Već sutra je on prevario. Uzeo sam mu telefon, plakao je raznim vrstama plača. Sljedeći put kad je prevario, plakao je sat vremena. Treći put nije ni plakao. Shvatio je da postoji granica i da kad je pređe nema nazad. To je mudrost roditeljstva, postavljanje granica. Roditelji moraju da se edukuju, da čitaju, da vide šta je novo da bi naučili da se na pravi način postave.” – tvrdi doktor Rajović.
Nije problem da dijete gleda pola sata u ekran pa da posle toga ode pola sata ili sat napolje da se istrči to nekako nadoknadi. Problem je ako nema kretanja, već se sve svodi na gledanje u ekran, glavna je poruka koju doktor želi da pošalje roditeljima.
Na pitanje kada je u redu dati djetetu uređaj, doktor Rajović kaže da on prije škole nikako ne bi davao djeci telefone u ruke, iako zna da je nemoguće.
„Dijete ima dosadu kao faktor razvoja. Kad mu je dosadno ono mora da misli, da smišlja, da koristi igračke za zabavu. Kad mu uključite crtani, ono ne mora ništa da radi, riješen je problem dosade. Djetetu se to dopadne, hoće da sve probleme rješava tako, odmah i sad. Kao što crtani rješava problem dosade odmah i sad.”
Govoreći dalje o važnosti pokreta kod djece on dodaje da su najvažniji predmeti do 12. godine fizičko, muzičko i likovno. Glavna aktivnost je kretanje, a mozak se razvija u pokretu, zato je posao djeteta da se kreće. Ako dijete ne može da se kreće u nazad, ono sutra neće razumjeti matematiku u minusu. Djeca treba da budu od jutra do mraka u pokretu. To im omogućava razvoj. Park, igrališta. Što im više otežamo pokrete, ono se bolje razvija. Šetnja po ivičnjaku, pentranje, to je ono što im treba.
„Ja sam svjestan da ne može baš svaki dan u školi fizičko, ali postoje načini da djeci obezbijedimo kvalitetan razvoj i na redovnoj nastavi. Na primjer, neki učitelji s kojima ja radim, uzeli su lastiš, povezali klupe njime, tamo gde djeca prolaze i okačili zvončiće. Onda, kad dijete ide na tablu, prolazi tuda, preskačući prepreke, i u rikverc ide nazad. Cilj je da zvonce ne zazvoni. Tako se može nadoknaditi taj nedostatak kretanja.”
„Uroš Petrović je na jednoj radiionici osmislio zagonetku: U kakvoj su vezi albastros i broj 40? Niko ne zna, ali kreće pogađanje:
Raspon krila, ima 40 dm? – Odlično zapažanje, ali nije, nego 35.
Toliko godina živi? – Aha, dobro razmišljaš, on živi na moru, zdravo se hrani i dugo živi. Čak 80 godina.
Toliko dana leži na jajima? – Super ideja, a zato što je velika ptica, dugo leži, i to 60 dana. Kokoška je manja, ona leži 21 dan, a albatros 60.
Tako se uči. Svaki put kad daju odgovor ja ih ohrabrim time da dobro razmišljaju, ali onda kad shvate da odgovor nije tačan osjete ono uzbuđenje kao kad otvarate poklon a ne znate šta je unutra, pa jedva čekate da otkrijete. Tako dobijene informacije djeca pamte, tako se uči. Ne daje mu se informacija na tacni kao u školi. Važan je put do znanja.
Kad sam ih poslije pitao koliki je raspon krila, koliko leži albatros na jajima, svi su u glas odgovarali. Inače, albatros može da leti 40 kilometara na čas.”
Sve što dijete kaže, svaki odgovor koji da, treba da se ohrabri. Kada pogrešno odgovori, ne morate ni da kažete da je to netačno, dovoljno je da prevrnete očima, da se dijete obeshrabri. Dijete treba učiti da misli, tvrdi doktor Rajović.
„Roditelji kad imaju malu djecu kupe one zaštite za utičnice. Čemu ste vi naučili dijete? Pa otići će kod babe i dede, kod tetke, tamo neće biti zaštita. Dijete treba učiti odmah uzročno-posljedičnoj vezi. Ako krene da gura prste, bolje je da ga odmah pecnete po prstićima, da shvati da ako bude dirao utičnicu, da će to biti neprijatno.” savjetuje ovaj stručnjak za dječiji razvoj.
Govoreći o tome za koja zanimanja spremamo djecu danas, doktor Rajović podsjeća na to da, od 10 zanimanja koja su danas najtraženija, devet ih nije postojalo prije 10 godina. To znači da mi danas djecu pripremamo za zanimanja koja još ne postoje!
„Šta vam to govori? Pa da naš prvi cilj treba da bude da djecu naučimo da misle.”
