Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i može se dati u jednoj riječi: ravnoteža. Ravnoteža inteligencije/talenta i vještine komunikacije.
Živimo u društvu u kom je petica sve. Važnija je od lijepog ponašanja, manira, važnija je i od znanja. Na svakom koraku možete sresti roditelja koji od svoje djece očekuje samo odličan uspjeh, a nije malo ni onih koji ne priznaju ništa ispod 5,00 na kraju godine. Sve manje od toga smatra se neuspjehom.
Naravno, jedan od razloga je i taj što knjižica sa svim peticama umije da bude vrlo fotogenična, a i zgodna je za pokazivanje rođacima, komšijama, prijateljima. Ali ipak, najvažniji razlog koji svakog roditelja tjera na ovakva očekivanja je taj što vjeruju da, ako dijete ne bude odličan đak, neće biti uspješno ni u životu kao njegovi drugovi odlikaši. Samo što to – nije tačno.
Da nas ne shvatite pogrešno – mi vjerujemo u disciplinu, rad i učenje. Podstičemo djecu u svojim učionicama da daju sve od sebe i ostvare rezultate koji su u skladu sa njihovim mogućnostima. Ali to i dalje ne znači da će vukovci biti uspješne vođe i biznismeni.
Štaviše, postoji jedna mala tajna koju mnogi ne znaju, a to je da liderske sposobnosti, odnosno vještina upravljanja ljudima ima vrlo malo veze sa intelektom u onom klasičnom smislu. Dok ona najpametnija djeca sa svim peticama mogu dati ogroman doprinos razvoju društva kao naučnici, inženjeri ili profesori, velika je vjerovatnoća da u toj borbi za najviše ocjene nisu stigli da razviju i međuljudske vještine. Te vještine u većini slučajeva mnogo bolje razviju njihovi drugari sa nešto slabijim (recimo jakim vrlodobrim) uspjehom. Upravo ti đaci, koji su tu negdje na sredini, postaju vođe. Jer im je fokus usmjeren podjednako na sticanje akademskih i međuljudskih vještina. Čuvena ravnoteža.
I ovo mi nismo izmislili, niti je rezultat samo nekog našeg iskustva. Čak je i Američka vojska sprovela slično istraživanje gdje su bili iznenađeni time što među njihovim najvišim zvaničnicima, generalima koji upravljaju hiljadama ljudi i raspolažu budžetima koji se mjere milijardama, zapravo ima najviše tih, kako ih oni zovu B students.
Svi mi imamo bar jednog prijatelja, poznanika ili đaka koji je izuzetno pametan, do te mjere da mu je teško da se poveže sa ostalima u svom okruženju. Djeca koja imaju uspjeh koji se graniči sa odličnim, ali su daleko od „svih petica” su upravo ona djeca koja su naučila da „plivaju” koristeći kombinaciju svojih solidnih intelektualnih sposobnosti i emocionalne inteligencije zahvaljujući kojoj se lako uklapaju, povezuju i umiju da pokrenu grupu i motivišu ljude.
Postoji i čuvena priča o bogatom filantropu koji fakultetu na kom je diplomirao velikodušno pomaže, a koji je jednom prilikom dekanu rekao: „Vodite računa o svojim vrhunskim studentima. Oni će jednog dana postati profesori. Ali, posebno vodite računa o onim koji su malo slabiji, jer će oni jednog dana postati vaši najveći donatori.”
Poenta je u tome da, u današnjem obrazovnom sistemu, lako ćete pomisliti da vaše dijete ili student mora da ima savršene ocjene ako želi da ostvari uspješnu karijeru.
Istina je da postoje vještine koje su za uspjeh u životu daleko bitnije od ocjena, a čijem se razvoju takođe treba posvetiti. Zato, kad vam dijete donese knjižicu punu četvorki, sa ponekom peticom, nemojte se nervirati. Možete se potajno i radovati jer možda odgajate budućeg vođu.
P. S. Važno je da se ovo ne shvati kao generalna stvar. Postoje i oni vrlodobri đaci kojima su ocjene poklonjene. Ili oni koji su ih zaradili čisto svojim intelektom bez trunke rada. Na njih se ovaj tekst ne odnosi. Ovde smo pisali o onoj djeci koja su svoje četvorke – zaradila.
