Odrasli koji guraju razvoj djeteta liče na Karlsona, lika iz crtaća koji čim posadi sjeme svaki čas zaviruje da li je već porasla biljka.
Djeca rastu, uče i razvijaju se ne zato što se vuku za uši nego prosto zato što su djeca. Ta klica se nalazi u njima. Da bi dijete htjelo sve da sazna, nisu potrebne nikakve specijalne metode – djetetu samo treba da bude zanimljivo i da se ne plaši.
A ne plaši se – kada mu je lijepo s roditeljima. Kada se vole, kada su tu, kada su ona za njih dobra. Ako je dijete usamljeno, odgurnuto, ako se boji roditeljskog gnjeva i razočaranja, ono ne može da se razvija. Sva snaga njegove psihe odlazi na savladavanje brige povodom pripadanja i privrženosti porodici. Kao što kažu psiholozi: afekt koči intelekt. Limbalni sistem se buni i ne dozvoljava kortikalnim centrima u mozgu da normalno rade. Kome je još stalo do spoznajnog procesa…
A ako je dijete spokojno i ne brine oko svog odnosa s roditeljima, ono će roditeljima brzo okrenuti leđa a lice svijetu – i počinje istraživanje!
Svojevremeno je sproveden eksperiment. Mame sa djecom su uvođene u prostoriju punu razvojnih i raznih igračaka i još svega neobičnog. Zatim bi se onaj ko izvodi eksperiment učtivo izvinjavao jer mora da izađe na koji tren, odmah se vraća, a oni neka se osjećaju „kao kod kuće“… „izvolite, sve vam je na raspolaganju“… i odlazio je. Ali nije išao daleko, već sa druge strane zida koji je imao specijalno ogledalo kakvo se često koristi u psihološkim ogledima.
Kroz prozor-ogledalo posmatrao je šta rade mame a šta djeca. Bila su 4 osnovna tipa ponašanja:
1. Mama opominje dijete da sedi mirno i ne dira ništa i tako oboje ukočeno čekaju da se vrati stručno lice. Ako bi dijete poseglo za nečim, mama bi ga povukla nazad.
2. Mama iz torbe vadi nešto za čitanje i počinje da čita ne obraćajući na dijete pažnju.
3. Mama oduševljeno govori djetetu: „Vidi kako su lijepe igračke!“ i počinje da pokazuje i objašnjava djetetu kako se koriste.
4. Mama, bez obzira šta radi dijete, uzima jednu po jednu igračku i pokušava da shvati šta čemu služi. Dijete se i samo dohvata igračaka i radi to isto.
Psiholog se zatim vraća u prostoriju i izvodi stručni test o nivou spoznajne aktivnosti djeteta. Prije nego što nastavite s čitanjem, probajte da pogodite koja grupa je dala najbolje rezultate?
Najviše pokazatelje su imala djeca radoznalih mama iz grupe 4. Tu je sve išlo u prilog: mama je tu, ona i sama istražuje, kod djeteta počinje podražavanje, sve je spokojno i veselo i proces teče punom parom.
Zatim su bila deca iz grupe 2. Mame nisu davale primjer, ali su svojim prisustvom i smirenošću pružale osjećanje sigurnosti i priroda je radila svoje.
Najslabije rezultate dala su djeca iz grupe 1, kojoj je sve zabranjivano.
Ako dijete živi u duševno i duhovno bogatoj, interesantnoj, intrigantnoj sredini, ako je roditeljima sve zanimljivo, ako oni imaju pametne i interesantne prijatelje s kojima vode razgovore pred djecom, ako vole svoj posao i o njemu pričaju kod kuće – djeci nije potrebno nikakvo guranje u razvoju. Oponašanje modela iz kuće i prirodna potreba da uče učiniće svoje – sve dolazi samo po sebi i ne može se spriječiti.
Jedino na šta treba obratiti pažnju jeste to da dijete ne osjeti strah u odnosu sa vama i uopšte sa svijetom oko sebe. Spoznajna aktivnost ne trpi jak i trajan stres. Ako se dijete oseća grozno, usamljeno i plaši se – nije mu do novih znanja.
Gotovo svako je imao priliku da uoči kako je dijete u prirodi – primjer spoznajnog procesa. Dijete posmatra gusjenicu, vrapca, mačku. Ali s vremena na vrijeme baca pogled prema klupi na kojoj sjedi mama. A mame odjednom nema! Otišla nekud! Spoznajni proces se istog časa obustavlja i dok se mama ne pronađe i ne vrati, djetetu nije do gusjenica.
A sada zamislite da se mama ne vrati dugo vremena. Ili čak nikada. Šta će se desiti sa radoznalošću? To odlično znaju usvojitelji kojima treba mnogo vremena i truda da tu potrebu rehabilituju kod djece koja su dugo vremena provela u državnim ustanovama. No to se događa i sa decom koja žive u svojoj porodici ako u toj porodici npr. postoje sukobi, svađe, alkoholizam, ili neko naprosto ima plahovitu tešku narav, ako se dijete neprekidno plaši osuđivanja, odbacivanja ili strahuje da neće ispuniti roditeljska očekivanja, da će ih razočarati, oneraspoložiti, da će se oni razboljeti…
Vrlo mi se dopada formulacija Gordona Njufelda: „Razvoj počinje iz tačke spokoja.“ Tako je. I to i kod djece i kod odraslih. Mi ljudi smo tako napravljeni: čim se zadovolje naše osnovne potrebe, čim nam je spokojno i lijepo, odmah osjećamo nestrpljenje da saznamo i uradimo nešto novo.
Da bi se dijete pravilno razvijalo a njegova spoznajna aktivnost procvjetala, ispada da je potrebno mnogo toga. Potrebna je roditeljska ljubav, dobra atmosfera u kući, sigurnost, povjerenje. Da ga niko ne bi vukao, zabranjivao mu da saznaje i sve vrijeme mu pokazivao šta i kako treba da radi. Uz to, iz života djeteta nipošto ne treba da se eliminiše umereni stres, pustolovine i neočekivanosti. Sve to, razumije se, traži veliki rad, ali ne u onom smislu kako to zamišljaju roditelji koji se od jutra do sutra „bave razvojem“ svoga djeteta.
