Zašto roditelji ne treba da odustanu od povlačenja granica kako bi djetetu omogućili pravilan emocionalni razvoj?
Danas, mnoge porodice imaju “mini-demokratiju” kao osnov svog funkcionisanja. Ona se ogleda u tome da glas ili mišljenje roditelja ima istu vrijednost kao i glas djeteta. U nekim porodicama, ide se dotle da glas djeteta ima čak veću vrijednost. Nije novitet da moderno doba sa sobom nosi i pravilo da roditelj treba potpuno da žrtvuje svoje sopstvene potrebe da bi usrećio svoje dijete.
Klatno se zaljuljalo na drugu stranu, i sa nekadašnjeg fokusa na ponašanju djece sada je centar pažnje prešao na dječije emocije. Time je, međutim, došlo do očiglednog rasta anksioznih poremećaja kod djece i tinejdžera. Iako je izuzetno važno za dječije emocije da ih čujemo, budemo upućeni u njih i razgovaramo o njima, ipak prvenstveni roditeljski zadatak treba da bude stvaranje bezbjednog i stabilnog okruženja za svoju djecu. Posebno treba naglasiti da su roditelji ti koji su odgovorni za postavljanje granica, jer podsticaj da se djeca čuju, podrže i vole, ne isključuje roditeljski uticaj na sticanje strpljenja, samosvijesti i ostalih osobina koje je moguće razviti kod djece baš postavljanjem granica.
Evo četiri razloga zašto roditelji ne treba da odustanu od povlačenja granica kako bi djetetu omogućili pravilan emocionalni razvoj:
1. Roditeljske granice čine da se djeca osjećaju bezbijedno
Čvrste granice, koje isključuju moljakanja i pregovaranja, smanjuju anksioznost. Uspostavljena pravila i rutine, poput vremena za obrok, vremena za krevet, vremena za domaći kao i vremena za ekrane – čije poštovanje je ispratio roditelj – stvaraju poželjnu predvidivost u životu djeteta. Predvidivost smanjuje neizvjesnost, a to smanjuje nervozu.
Granice ne postavljaju samo nepravedni roditelji, čak i ako vam to vaše dijete kaže u nastupu bijesa. Kada dijete pokušava da pregovara oko pomjeranja satnice odlaska u krevet, to umanjuje njegov osjećaj sigurnosti, jer tada dijete ima pogrešan osjećaj da ima veću moć od odraslih.
2. Djeca nemaju razvijen nadčeoni režanj mozga
Drugim riječima, mozak djeteta nije potpuno razvijen, i stoga im ne treba dati moć odlučivanja. Prema dječijoj razvojnoj psihologiji, “magično razmišljanje” je tip razmišljanja koji preovladava kod djece uzrasta od dvije do sedam godina. Ovo “magično razmišljanje” je ono što čini djecu tako nevjerovatno maštovitom. Međutim, takođe sugeriše da mala nisu spremna za donošenje velikih odluka.
Djeca školskog uzrasta, od osam do jedanaest godina, uglavnom su konkretna u svom razmišljanju. To je razlog zašto djeca vole osnovna pravila, iako nam to na izgleda tako, i često vole da svijet bude predstavljen crno-bijelo, jer takva, podjela osigurava predvidivost i sigurnost. Tek nakon dvanaeste godine djeca počinju više da razvijaju apstraktno i nijansirano razmišljanje. To je razlog zašto je adolescencija pravi trenutak da se eksperimentiše sa pravilima i ograničenjima. Ipak, roditelji i dalje treba da budu “zaduženi” za postavljanje granica svojim tinejdžerima, jer oni tek razvijaju samokontrolu i bore se sa impulsivnošću, vježbaju donošenje odluka, i uče se na greškama (nema veze što će većinu odluka donijeti hormoni, sve je to škola!).
Iako danas znamo mnogo više o razvoju mozga, izgleda da imamo manje sluha za razumijevanje jedinstvenih razvojnih faza naše djece, i svijesti šta je odgovarajući nivo mogućnosti koje treba da im ponudimo. Mnogi roditelji danas pregovaraju sa svojim petogodišnjacima kao da su odrasli, i time im uskraćuju jedan prirodan i bezbijedan tok emocionalnog razvoja.
3. Roditeljske granice sputavaju dječiju narcisoidnost
Za mnoge porodice, dječije emocije, potrebe i želje su roditeljima imperativ. Zaboravljaju da je narcizam normalno, i razvojno odgovarajuće stanje kod male djece.
Ipak, ukoliko ta rana, razvojna narcisoidnost ne bude u jednom trenutku sputana, djeca će i kao odrasli ljudi vjerovati da se svijet vrti oko njih i ostaće narcisoidni. Roditeljske granice imaju za cilj da dozvole djeci da odrastu, da shvate da ne može uvijek biti po njihovom, da budu strpljivi i da sazru. Znajući da postoji granica, i da ona često zavisi samo od dobre volje i zadovoljstva njihovih roditelja, djeca mogu da nauče da se nose sa razočarenjem; kao dodatni bonus, blago razočarenje uzrokovano postavljenim granicama, takođe može da pomogne djeci da razviju empatiju, ali i da ih poveže sa stvarnim svijetom. U redu je i potpuno odgovarajuće ako obrazloženje roditelja glasi ovako: “Donosim ovu odluku, jer sam roditelj, a ti si dijete.” Pojam roditelj nije bauk ako se radi o blagoj ali čvrstoj i odlučnoj osobi, čiji je primarni zadatak da djetetu obezbijedi osjećaj sigurnosti i bezbijednosti.
4. Svi mi učimo kroz borbu
U svakom razvojnom zadatku od prohodavanja, preko učenja da čitaju do vožnje auta, djeca proživljavaju svoje male bitke. Samo kroz napor sazrijevamo i učimo nove stvari, i to traje svakodnevno, čitav naš život. Ako se djeca podižu uz ubjeđenje da će oni uvijek biti “glavni”, onda oni misle da je sve stvarno lako. Roditelj zna da je ne samo u redu za dijete da se malo pomuči, već da je zapravo korisno i zdravo. Normalno je da moraju da isključe svoju video igru kako bi vježbali čitanje, ili da moraju da pojedu svoje povrće iz tanjira, ili treba da ostave društvo u igri da bi nešto pomogli mami. Sve je to potrebno, dobro i korisno.
Roditelji koji postavljaju granice ne pokušavaju da svoje dijete usreće u sadašnjem trenutku, ne, oni ih uče da razvijaju vještine neophodne za život poslije osamnaeste godine.
Tako da, kada sljedeći put odustanete od svog roditeljskog autoriteta, sjetite se da to vašem djetetu ne pomaže dugoročno. Istrajnost u vašim pravilima može ga samo naučiti upornosti, prilagodljivosti, osjećaju sigurnosti i povezanosti a to su sve važne životne lekcije.
Piše: Krisi Pozatek
Prevela: Jasmina Jovanović
