Sva djeca histerišu. Da li je moguće učiniti nešto ili samo treba da sačekamo da dijete odraste? Mama iz Brazila podijelila je svoj recept, jednostavan i lak.
Ja nisam psiholog ni stručnjak za dječije ispade bijesa. Ja sam obična majka petogodišnjakinje. Ipak, čini mi se, da sam našla “formulu”, koju želim da podijelim – kako se može brzo promijeniti pravac misli djeteta koje je na ivici histerije.
Prvo, malo naše lične istorije
Moja ćerka je pošla u vrtić i bila je veoma nervozna zbog toga. Govorila je da se nikada neće navići na vrtić. Kod kuće je, takođe, sve pošlo naopako: Alisa se sve češće ljutila i histerisala bukvalno za svaku sitnicu. U vrtiću su mi savjetovali da odem kod dječijeg psihologa u nadi da će se tako situacija nekako normalizovati.
Psiholog nam je zaista dao dosta korisnih savjeta, ali jedan je bio prosto fantastičan, uz to i veoma jednostavan.
Rekao je da djeci treba omogućiti da razumiju da mi uvažavamo to što oni osjećaju.
Tako, za vrijeme krize, bez obzira na uzrok, treba pomoći djetetu da razmisli i shvati šta se dešava sa njima. Tada priznajemo njihova osjećanja i istovremeno im dajemo da učestvuju u rješavanju problema i samim tim zaustavljamo histeriju.
Dakle, situacija je: dijete je spremno za napad bijesa. Povod nije bitan – slomila se igračka, vrijeme je da ide u krevet, domaći zadatak nije urađen i jednostavno ne želi da radi ono što tražite. Gledam u dijete u oči i mirnim glasom postavljam jedno pitanje:
Je li to veliki problem, srednji ili mali?
Kada je moja ćerka počela da razmišlja o tome šta joj se dešava, to je djelovalo na nju na magičan način, bar kad je kod kuće.
Ja postavim pitanje, ona odgovara, i mi nalazimo način da se riješi problem. Pritom sama predlaže gdje da se traži rješenje.
Mali problem je obično najbrže i najlakše rješiv.
Neki od problema koje ona smatra “srednjim”. Najverovatnije ćemo ih riješiti, ali ne u istom trenutku – to pomaže da shvati da postoje stvari za koje je potrebno vrijeme.
Ako je problem ozbiljan – a to što vaše dijete smatra da je važno, definitivno se ne može ignorisati, čak i ako mislite da je potpuna besmislica – tom problemu se mora udijeliti malo više vremena. Ponekad je potrebno pomoći djetetu da shvati da u životu ne ide sve tako kako mi želimo.
Evo nedavni slučaj, kada je ovaj metod savršeno radio
Biramo odjeću za školu, Alisa obično veoma brine o tome šta će obući, posebno kada je napolju prohladno. Ukratko, ona je htjela da obuče svoje omiljene pantalone, ali one su bile na pranju. Već je počela da se duri, kad sam je pitala: “Alisa, je li to veliki, srednji ili mali problem?”
Ona me je pogledala i tiho rekla: “Mali”. Mi smo već znale da je mali problem lako riješiti. Pitala sam je da predloži varijantu rješenja (znala sam da joj treba vremena da razmisli), i ona je rekla: “Izabrati druge pantalone.” Kažem: “Imaš nekoliko pantalona da biraš.”
Ona se nasmiješila i otišla da izabere druge pantalone. Ja joj čestitam zbog toga što je uspjela sama da riješi problem, jer je važno da se pohvali dijete za ono što je uspjelo, to će staviti tačku na situaciju.
Ne mislim da postoji magični štapić u vaspitanju djece. Podići dijete, proći sa njim zajedno sve faze razvoja – prava je umjetnost. Da, ponekad biramo pogrešan put, tada treba imati mudrost da se okrenemo i odaberemo drugi put.
