Roditelj treba da uči dijete da pravljenje grešaka nije znak da je neko glup i nesposoban, već da je to nešto što je normalno za svaku početnu aktivnost.
Pokazati djetetu roditeljsku ljubav jeste veoma važno za djetetov pravilan razvoj u zdravu ličnost koja će biti sposobna da brine sama o sebi i da se, kada odraste, izbori za sopstvenu sreću i zadovoljstvo u životu. Jedan od veoma važnih načina pokazivanja ljubavi je pohvaljivanje djeteta.
Međutim, novija istraživanja pokazuju da nije dovoljno samo pohvaliti dijete (što naši roditelji često rade i po čemu se razlikuju od roditelja iz srednje i sjeverne Evrope), već treba voditi i računa o tome kako i kada se to radi. Zbog toga, evo nekoliko savjeta roditeljima kako da svoju ljubav iskažu voljenom djetetu, a da mu to ne šteti.
Pohvaljivanje djeteta kao osobe i djetetova slika o sebi
Postoji nekoliko načina na koje mogu da se klasifikuju pohvale koje roditelji upućuju djetetu. Jedan od njih je na osnovu toga šta ili koga roditelj zapravo hvali. Roditelj može pohvaliti dijete kao osobu (ličnost ili biće) ili može pohvaliti kako dijete nešto radi (pohvala djetetove aktivnosti ili rezultata te aktivnosti). Na primjer, roditelj može pohvaliti kako je dijete nešto nacrtalo: „To si dobro nacrtao!“, a može pohvaliti dijete kao osobu: „Ooo, pa ti si talentovani crtač!“. U prvom slučaju je roditelj pohvalio ono što dijete radi, što je uradilo (nacrtalo), a u drugom je pohvalilo samo dijete. Pohvale osobe možemo shvatiti kao neku vrstu pozitivnih etiketa koje roditelj „lijepi“ na dijete i njegovu ličnost.
“Roditelj može pohvaliti dijete kao osobu (ličnost ili biće) ili može pohvaliti kako dijete nešto radi (pohvala djetetove aktivnosti ili rezultata te aktivnosti).”
I jedna i druga vrsta pohvala – i one upućene osobi i one upućene aktivnosti – jesu veoma važne za razvoj djeteta, iako imaju različitu funkciju. Glavna funkcija pohvala osobe ili ličnosti je u tome što pomažu djetetu da uvidi kako ga drugi vide i da počne da formira ono što zovemo djetetova slika o sebi. To jednostavno znači da dijete kroz poruke drugih ljudi uči kako ga drugi vide, i tako izgrađuje svoj identitet. Zato, kada roditelji i druge osobe iz njegovog okruženja koje su mu važne, govore djetetu da ga vole, da je ono lijepo, zdravo, pametno, sposobno, talentovano, itd, dijete počinje da vjeruje da ono zaista jeste takvo. Ovakvo izražavanje roditeljske ljubavi pomaže djetetu da razvije isti takav stav prema sebi, ono što će kasnije postati ljubav prema sebi ili samoljubav. Prema tome, najkraće rečeno, pohvaljivanje deteta kao osobe mu pomaže da razvije pozitivnu sliku o sebi. Istovremeno, kako roditelj pokazuje ljubav, poštovanje i uvjerenje u djetetove sposobnosti, tako dijete postaje sposobno da osjeti samoljubav, samopoštovanje i samopouzdanje.
Održavanje pozitivne slike o sebi
Kada dijete formira pozitivnu sliku o sebi, tada želi da je održi – da nastavi da i samo vjeruje u nju. Ono se u početku, dok je veoma malo, oslanja na izjave autoriteta, ali kasnije počinje da misli svojom glavom tako da samostalno procjenjuje da li jeste ili nije pametno.
Problem sa djecom je u tome što ne razumiju koliko je važno da se neko potrudi da bi u nečemu uspio. Ona misle da je neko takav zato što se rodio takav, i da onda iz njega prirodno stalno izvire takvo ponašanje. Na primjer, ako je dijete povjerovalo da je pametno, ono će misliti da se rodilo pametno, i očekivaće da će iz njegovih usta i glave uvijek, i to glatko, izvirati suva pamet. Kada bi to bilo tako, dijete bi uspješno odražavalo svoju sliku o sebi kao pametnom djetetu. U ovakvoj logici, svaki trud koji dijete uloži je „dokaz“ da dijete, u stvari, nije pametno – jer se najviše trude oni koji su „najgluplji“.
“Problem sa djecom je u tome što ne razumijju koliko je važno da se neko potrudi da bi u nečemu uspio. Ona misle da je neko takav zato što se rodio takav, i da onda iz njega prirodno stalno izvire takvo ponašanje.”
Greške u zaključivanju
Takvo djetetovo očekivanje je veoma pogrešno, i to iz nekoliko razloga. Prvi je što su djetetove spoznajne mogućnosti tek u procesu razvijanja, tako da je normalno da dijete pravi greške u zaključivanju. Drugo, dijete nema dovoljno informacija i znanja potrebnih da bi se ispravno zaključivalo. Sve to vodi ka tome da će dijete nužno praviti greške.
Pojava greške je za dijete neoborivi dokaz da ono nije pametno. Zbog toga će dijete u takvim situacijama reagovati osjećanjem stida. Ono će tada misliti da se pred drugima „raskrinkalo“ – da su drugi shvatili da je njegova pamet samo maska ispod koje se zapravo krije jedno dijete koje nije pametno. I zato će se dijete uplašiti da nije dovoljno dobro da bi bilo prihvaćeno i voljeno. Ono će misliti da su se roditelji u stvari prevarili, da je ono samo folirant koji glumi da je pametan.
“Pojava greške je za dijete neoborivi dokaz da ono nije pametno. Zbog toga će dijete u takvim situacijama reagovati osjećanjem stida. Ono će tada misliti da se pred drugima „raskrinkalo“.”
Tipično ponašanje ovakvog djeteta je da će odbijati da nastavi sve one radnje u kojima nije dovoljno uspješno, odnosno u kojima pravi veliki broj grešaka. Ono jednostavno ne želi da se osjeti „glupim“, tako da će htjeti samo da se angažuje u onim aktivnostima u kojima ima dobre rezultate i u kojima može da o sebi misli da jeste „pametno“. To je kao da dijete koje misli da je talentovano za neki instrument, očekuje od sebe da sjedne za klavir i da već za par minuta na njemu svira Šopena.
»Razbiti« pogrešnu logiku
Upravo zbog ovakve logike djeca odbijaju da se bave raznoraznim radnjama u kojima je nužno da dijete u početku bude nespretno i da pravi veliki broj grešaka. Prvi period velike nespretnosti kroz koji dijete treba da prođe da bi, kroz uvježbavanje, postalo mnogo vještije, za djecu je – upravo zbog stida koji osjećaju – nesavladiva prepreka.
Roditelj treba da zna za način na koji dijete razmišlja i treba da mu „razbije“ pogrešnu logiku. Cilj roditelja treba da bude da dijete shvati da sposobnosti nisu nešto urođeno, nešto što je dato samo po sebi činom rođenja, već da se sposobnosti mogu razvijati kroz uvježbavanje. Roditelj treba da uči dijete da pravljenje grešaka nije znak da je neko glup i nesposoban, već da je to nešto što je normalno za svaku početnu aktivnost. To znači da je potrebno da roditelj dijete prinuđuje da nastavi sa aktivnošću koju je započelo, a koju odbija da nastavi zato što procjenjuje da je „glupo“ za nju. Kada dijete za koji dan napravi korak napred, smanji broj grešaka i bolje obavlja tu aktivnost, roditelj treba da ga podsjeti na to da je htjelo da odustane. Tada treba da ga pohvali za trud i napor koji je uložilo. Na taj način dijete uči da njegove sposobosti nisu nešto urođeno što će se razviti dok ono spava ili leži u krevetu, već da je potrebno da uloži napor dok te sposobnosti uvježbava.
“Roditelj treba da uči dete da pravljenje grešaka nije znak da je neko glup i nesposoban, već da je to nešto što je normalno za svaku početnu aktivnost.”
Pohvale za trud
Sada ima već mnogo naučnih istaživanja koja pokazuju koliko je važno dijete pohvaliti za napor uložen u razvijanje neke svoje vještine ili znanja. Sedamdesetih godina su se američki naučnici iznenadili kada su otkrili da su rezultati u matematici veoma različiti između američkih i japanskih đaka. Na primjer, ispostavilo se da je najgori japanski razred bio po rezultatima bolji od najboljeg američkog razreda. Istraživanje ovih razlika je dovelo do otkrića da se u Americi smatra da je matematičko znanje odraz urođene inteligencije djeteta, a da se u Japanu smatra da je matematičko znanje rezultat uloženog truda. Zato su i mali Amerikanac kome „ne ide“ matematika, kao i njegovi roditelji, smatrali da je to tako zato što on nije došao na ovaj svijet sa potrebnim moždanim strukturama koje bi mu omogućile da bude dobar matematičar. S druge strane, ako mali Japanac nije pokazao uspjeh iz matematike, to je i za njega i za njegove roditelje jednostavno značilo da nije dovoljno vježbao matematiku. Da bi popravio rezultate, on je počeo više da vježba i rezultati su bili popravljeni. Drugim riječima, u Japanu se vjerovalo da je mozak kao mišić – što ga više koristite, to se on više razvija i vi ste u nečemu bolji.
“Sada ima već mnogo naučnih istaživanja koja pokazuju koliko je važno dijete pohvaliti za napor uložen u razvijanje neke svoje vještine ili znanja.”
Dr. Kerol Dvek je ove ideje počela da sprovodi u američkim školama. U jednoj srednjoj školi ona je uspjela da, sa samo dva predavanja o tome kako se mozak razvija tokom komplikovanih zadataka i kako rastu mreže između njegovih ćelija, preokrene trend dobijanja negativnih ocjena iz matematike. Samo zahvaljujući toj novoj ideji da je mozak mišić, djeca obuhvaćena ovim predavanjem su smanjila otpor prema matematici i značajno popravila ocjene.
I zato je važno da, kao roditelji, našoj djeci ne upućujemo samo pohvale koje kasnije mogu da ih koče, već da im naglašavamo i važnost truda koji je neophodan da bi se nečija sposobnost zaista i razvila.
