Ranko Rajović kaže da dijete ne može da provodi tri sata uz ekran i bude razvojno na nivou koji je očekivan za njegov uzrast.
Generacije su sve slabije, svake godine. To je primjetilo i preko 800 učitelja koje smo anketirali još prije osam godina, tvrdi Ranko Rajović, autor NTC programa i osnivač MENSE Jugoslavije, danas Srbije.
Moramo nešto da mijenjamo. Prvi problem su nove tehnologije. Rajović kaže da dijete ne može da provodi tri sata uz ekran i bude razvojno na nivou koji je očekivan za njegov uzrast. Kao drugi problem navodi nedostatak kretanja.
“Dijete od šest ili sedam godina treba dnevno da pređe 15 do 20 kilometara. Toliko smo mi prelazili kad smo bili djeca. Koje dijete u gradu pređe makar 2-3 kilometra? A mozak se razvija upravo kretanjem.” – kaže Rajović, ističući da pored ova dva razloga – višak vremena pred ekranima i manjak kretanja, postoje još neki, ali su ova dva suštinski najveći “krivci” što su nam generacije svake godine, na svim poljima, sve slabije.
Za onlajn nastavu Rajović tvrdi da je “nužno zlo”.
“Ako postoji veliki broj zaraženih pa djeca moraju biti onlajn, to je tako kako je. Ali ovaj trend postoji mnogo prije epidemije.” – tvrdi Ranko Rajović.
On apeluje na roditelje da vode djecu u šume i parkove, da im dozvole da se penju na drveće i igraju kao mi kad smo bili djeca. Dodaje da djetetu ne treba sto aktivnosti, već park, šuma i raspust na selu.
“Moramo djecu da učimo da misle. To je jedina priprema za budućnost. Oni provode pet sati dnevno u školi i za to vrijeme ne bi trebalo da uče stvari napamet, već da uče da misle. A da bi to mogli, moraju da se kreću. Tu je važna uloga i vrtića i škole i roditelja. Svih nas.” – objašnjava Rajović.
Rajović napominje da je problem koji današnja djeca imaju, a mi kao djeca nismo imali – hiperpažnja.
“Djeca uče pet, šest minuta i ne mogu dalje, moraju da naprave pauzu. Poslije pauze, ponovo, ista stvar. A kad im date video-igricu, može i dva sata. Mi imamo duboku pažnju i možemo da učimo dva-tri sata. Djeca danas to ne mogu.”
Na pitanje kako to promijeniti, Rajović kaže da je ključ u nama, roditeljima i vremenu koje provodimo s djecom. Savjetuje da se od najranijeg uzrasta uključe društvene igre. Najprije "Ne ljuti se čovječe", a kad dijete nauči da broji – karte ili šah.
“Moramo da učimo dijete da svojim mozgom nešto savlada, a ne da mu damo video-igricu u kojoj se 1000 slika promijeni i dijete to prati. To nije prirodno.
A šta ako je dijete već tinejdžer, kako to da promijenimo?
Moramo puno da razgovaramo, kaže Rajović, da tražimo nove metode.
“Roditelji mogu da se edukuju. Ipak je lakše ranije i na vrijeme djecu usmeriti fizičkim aktivnostima i skloniti od virtuelnog svijeta. Ako su već u tinejdžerskom uzrastu, teže je, ali nije nemoguće. Treba puno priče i strpljenja, da im pokažete da postoji nešto i izvan virtuelnog svijeta.” – tvrdi Rajivić.
Dodaje i da su djeca koja su previše okrenuta virtuelnom svijetu agresivna, nesigurna i ne mogu da uče, te zbog toga imamo dupli problem.
