Da li ste se pitali na koji način vaša djeca počinju da uče kada se prvi put sretnu sa izazovima vrtića i škole? Znate li koji od postojećih načina učenja odgovara pojedinačnom djetetu, a koji su to načini koji svakako imaju prednost kada su sva djeca u pitanju? Ako ste vi ti koji podučavate, da li ste sigurni da ste odabrali adekvatne strategije pri korištenju različitih vrsta sadržaja? Vjerovatno razmišljate o ovim pitanjima, ali možda niste došli do odgovora. Kada su načini učenja u pitanju, nema tačnog rješenja, ali ipak za neke odgovore postoje naučno utemeljeni dokazi.
Počnimo od same intuicije. Kako razmišljamo? Kada se prisjećamo prošlosti, prizivamo mentalnu sliku, kada planiramo ili priželjkujemo budućnost, takođe to radimo. Ako želimo da se relaksiramo i prepustimo maštanju bez granica, zamišljamo nešto nerealno, još nedoživljeno i spajamo nepovezivo. Razmišljamo vizuelno. Svi to činimo svakodnevno, bez napora. Teško bismo funkcionisali bez vizuelizacije.
Dalji slijed smislenih pitanja može da nas odvede do velikog uvida: ako je to zaista tako, zašto te procese ne koristimo u funkciji učenja? Prije više od 40 godina, pitanja vizuelnog učenja su okupirala kognitivne psihologe koji su ispitivali najrazličitije aspekte ovog fenomena. Neki od najvažnijih zaključaka tiču se prednosti vizuelnih tehnika učenja nad verbalnim i evidentnog uticaja formiranja vizuelnih asocijacija na prisjećanje, ali i motivaciju za učenje. Treći korak nas vodi do praktičnih dilema i putem njih direktno u škole. Evo i kako. Kada pogledate unazad i sagledate lična i iskustva vaše djece, ustanovićete koliko snažno djeluje tradicionalni model nastave koji polazi od djeteta kao pasivnog primaoca i predavača kao stručnjaka za transfer informacija. Ako dijete nije aktivno u konstruisanju i oblikovanju informacija koje uči, tu ne samo da je učenje rijetkost, nego trpe i kognitivne sposobnosti djeteta. To sve kasnije za posljedicu može da ima nisko razvijene vještine potrebne za svakodnevno samostalno ili zajedničko djelovanje u školi i zajednici. Učešće djeteta u ovim procesima je izuzetno važno i moramo voditi računa o načinu na koji dijete uči. Hoće li dijete posmatrati različite slike, kartice ili video zapise, ili će, još bolje, zamišljati izgled sadržaja o kom razgovarate i učite, ili pak, činiti sve to, zavisi od toga da li ćemo našu djecu naučiti da razmišljaju vizuelno i koriste slike na način koji doprinosi učenju. Mnoga djeca koja kroz školovanje nisu bila podsticana da razmišljaju i rješavaju probleme na vizuelnom nivou (kroz takozvane misaone eksperimente) sada imaju velik problem sa nalaženjem rješenja i snalaženjem u novim situacijama koje su nepoznate prethodnom iskustvu.
Važno je da znamo da djeca takođe koriste procese vizuelizacije kada se prisjećaju naučenog, kada maštaju, očekuju i planiraju, samo mnogo živopisnije od nas odraslih. Kada se sa njima primjenjuju tehnike učenja i podučavanja koje angažuju vizuelno razmišljanje i analiziranje, djeca postaju motivisana za učenje, sa radošću i ushićenjem prihvataju nove informacije, čak i ne primjećujući da uče. Pitate li se kako? Tako što se sve to odvija bez pritiska, te se učenje gotovo ne razlikuje od igre. Postoji puno metoda koji se bave učenjem pomoću slika, ali osnovni cilj novih obrazovnih strategija nije samo učenje informacija nego i njihovo povezivanje i razvoj funkcionanog znanja. Programi koji se bave razvojem funkcionalnog znanja stavljaju učenje pomoću slika kao početnu fazu na putu razvoja kreativnosti i funkcionlanog znanja, gdje uz pomoć drugih metoda koje isto liče na igru, aktiviraju potencijale djeteta. Ovaj način rada kada djeca misle o tome šta će da nacrtaju, kada povezuju informacije se ne odražava samo na već pomenute pozitivne reakcije pri učenju, nego prvenstveno na razvoj dječijih kognitivnih kapaciteta kao što su divergentno mišljenje, asocijativno rezonovanje i samostalno konstruisanje znanja. A to ostavlja mogućnost djetetu da bude aktivno u svom procesu mišljenja. U svakom koraku tog procesa. U svakom trenutku.
Ako se kod djece postiže da razumiju to što uče, pamte efikasno i bez napora, a da pritom osjećaju zadovoljstvo koje donosi učenje kroz igru i da bivaju motivisana rad, to je ogroman uspjeh za njih, a za nas najvrijednija i najveća nagrada koju možemo dobiti.
PRIMJER:
Lekcija iz hemije o nemetalima je većini djece teška, jer moraju da upamte 10 nemetala. Ali kada vizuelizuju simbole putem asocijacija (sumpor-sumo rvač, kiseonok-boce sa kiseonikom, vodonik–čaša vode) to olakšava pamćenje, ali ako još te asocijacije zamisle u nekoj kombinaciji koja je čudna i nelogična lakše pamte: sumo rvač sa bocama sa kiseonikom skače u čašu vode. U toj nelogičnoj priči su tri nemetala: sumpor, kiseonik i vodonik. Ovdje nije primarni cilj da se nauče nemetali, nego da dijete aktivno misli kako da ih nauči, da razmišlja, povezuje i napravi nelogičnu priču.
