Moj sin se sam penje na vrh penjalice u parkiću. Zatim prebaci nogu, jednu po jednu, i spusti se s druge strane.
Ne znam koliko se puta desilo da mi neka mama/baka priđe i kaže: „Vaš sin se popeo na vrh penjalice. Pazite da ne padne.”
Dešava se to i u drugim „opasnim” situacijama.
Ako mu dozvolim da se ljulja iz sve snage, da se vrti na vrtešci, penje na drvo…
„Pašće i slomiće ruku!”
„Povrijediće se!”
„Pripašće mu muka od tolikog vrtenja.”
Ili, još bolje, kad neko od moje djece odluči da na nekoj spravi visi naglavačke duže od pet sekundi:
„Sliće mu se krv u glavu pa će mu biti muka!”
„To je suviše opasno!”
Ili kad vide moje dijete da se ljulja stojeći:
„Nekome će skliznuti noga, pa će pasti…”
Ali, za sve te roditelje, mnogo veći problem zapravo se javi kad i njihova djeca požele da rade istu tu „opasnu” stvar kao moje dijete. To se dešava često i uvijek pokušavam da balansiram i skrenem pažnju roditeljima na jednu važnu stvar.
Evo u čemu je problem i zašto vas djeca ne slušaju.
Sposobnost djeteta da se kreće i igra danas je sputana više nego ikad u istoriji čovječanstva. Pokušavamo da ih zaštitimo govoreći im: „Nema pentranja!”, „To je opasno”, „Silazi odatle”, „Zavrtiće ti se u glavi”…
Milionima godina djeca su se kretala, vrtjela, pentrala, igrala slobodno. Naši roditelji, pa ni mi sami, nismo iskusili ni približno toliko zabrana svih tih „rizičnih” aktivnosti, kao naša djeca danas. Dakle, svojoj djeci uskraćujemo nešto što su praktično sve generacije prije njihove mogle i smjele da rade, kako bi se pravilno razvijale.
I upravo taj drastičan pad u izlaganju djece nekim „opasnim” igrama, doveo je do problema u ponašanju. Time što konstantno nadziremo svaki korak svoje djece, sužavamo njihove mogućnosti za igru, branimo im svaku aktivnost jer se u našim mislima ona može završiti loše, mi im time činimo mnogo više štete nego koristi.
Umjesto toga, skloni smo da djetetu omogućimo pristup novim tehnologijama, ekranima, ne primjećujući da odatle vreba mnogo veća opasnost.
Provodeći više vremena pred ekranom nego u slobodnoj igri na otvorenom, djeca gube priliku da razviju proprioceptivne i vestibularne osjećaje.
Šta je to i zašto je važno?
Da bi djeca bila fizički u stanju da slušaju, da se fokusiraju i da sjede mirno, ona moraju da razviju proprioceptivne i vestibularne osjećaje. A ključno vrijeme da se oni kod djece razviju je u uzrastu do šest godina.
I sad, uz sve to vrijeme koje provedu pred ekranima, uz sve naše zahtjeve da sjede mirno, da se ne penju, da ne skaču, nije ni čudo da djeca nisu u stanju da slušaju.
Propriocepcija je ono što vam govori gdje vam se koji dio tijela nalazi a da uopšte ne morate da u njega pogledate. Ovo je osjećaj koji vam pomaže da steknete i osjećaj za gravitaciju. Propriocepcija je razlog što možete da prekrstite noge a da ih ne pogledate ili prinesete kokice ustima a da niste skrenuli pogled sa filma.
Bez adekvatno razvijene propriocepcije djeca mogu, recimo, da se sapletu dok se penju uz stepenice (što često viđamo kod male djece, a trebalo bi da se pojavljuje sve rijeđe kako djeca rastu).
Vestibularni osjećaj nam obezbjeđuje informacije o tome gdje nam se tijelo nalazi u odnosu na okruženje. To je osjećaj koji pomaže da održavamo ravnotežu i povezan je sa svim ostalim osjećajima.
Kad vestibularni sistem nije adekvatno razvijen, to utiče i na razvoj drugih čula i osjećaja koji će se boriti da funkcionišu pravilno. Bez snažnog vestibularnog sistema, djeca će biti uznemirena, frustrirana, imaće češće agresivne ispade, prilaziti preblizu ljudima dok razgovaraju i boriće se sa koncentracijom i mogućnošću slušanja. Jer jednostavno ne mogu da se s tim izbore.
Kako im pomoći?
Da bi djeca naučila da slušaju, da održe fokus i prate uputstva kako odrastaju, neophodno je da razviju proprioceptivni i vestibularni osjećaj. A to će uraditi tako što će kroz djetinjstvo dobiti priliku da iskuse što više fizičkih izazova.
Bez toga, djeca ne mogu da održe pažnju u školi jer su „ometena” funkcionisanjem sopstvenih tijela. Oblačenje, isprobavanje nove hrane, domaći zadaci postaju nepremostive prepreke.
Studija za studijom dokazala je da je djeci danas očajnički potrebno povećanje fizičke aktivnosti. Džon Rejti, profesor psihijatrije na Harvardu kaže da ljudi treba fizičku aktivnost da posmatraju kao lijek za ADHD. Čak i vrlo umjerena fizička aktivnost ima tu moć da popravi raspoloženje i kognitivne funkcije i to tako što predstavlja okidač za lučenje dopamina i seratonina, radeći tako praktično isti posao koji rade neki lijekovi za ADHD.
Anđela Henskom, pedijatar terapeut, preporučuje da se djeca izvode napolje što je moguće više. Djeca svih uzrasta trebalo bi da napolju provedu najmanje tri sata dnevno, u slobodnoj igri.
Bilo da su njene preporuke prema uzrastima realne ili ne, evo šta ona kaže da je optimalno kada je riječ o slobodnoj igri na otvorenom, po uzrastima, svakog dana.
Djeca mlađa od sedam godina → Pet do osam sati aktivne igre, najbolje napolju.
Školarci → Najmanje pet sati fizičke aktivnosti i igre napolju.
Adolescenti → Tri do četiri sata fizičke aktivnosti dnevno.
A evo i nekoliko načina da podstaknete razvoj vestibularnog sistema kod svog djeteta:
Vrtenje u krug
Kotrljanje niz brdo.
Vrtenje na vrtešci.
Šetnja gore dole uz i niz stepenice.
Penjanje na drveće.
Preskakanje konopca.
Kolutovi naprijed/nazad i zvijezde.
Penjalice.
Vožnja skejta.
Hodanje unazad.
Pivanje.
Igranje.
Hod na rukama uz pridržavanje nogu.
Evo nekoliko načina da podstaknete razvoj proprioceptivnih osjećaja:
Nošenje ili podizanje kutija.
Guranje kolica.
Grabuljanje lišća.
Podizanje i spuštanje težih štapova.
Kopanje u zemlji.
Nošenje kofica s pjeskom ili vodom.
Zagrljaji.
Oblikovanje plastelina.
Skakanje na trambolini.
Žvakanje.
Povlačenje konopca.
Kao roditelj, jedno hiljadu puta mi je srce bukvalno zastalo i zatvorila sam oči gledajući svoje dijete kako se penje na najvišu prečagu na penjalici, kako vrti vrtešku najbrže što može, ili se ljulja tako da gotovo napravi polukrug. Sasvim je prirodno brinuti. Ali nije prirodno da naša briga bude prepreka njihovom razvoju.
Pustite djecu da žive „opasno”!
