Obično su u pitanju zaboravljene igre – kao što su skakanje, rotacija, a kasnije klikeri, lastiš, žmurke, itd. Upravo te aktivnosti podstiču stvaranje sinapsi.
Neiskorišteni potencijali ljudskog uma i snaga djetinjstva, udruženi sa posvećenim i edukovanim roditeljima i vaspitačima – otvaraju vrata ka kreativnijem učenju, bržem saznavanju i lakšem otkrivanju i razvijanju sposobnosti.
Zašto su potrebne promjene?
– Po novim istraživanjima, poremećaji u učenju, koji se javljaju već u drugom i trećem razredu osnovne škole, nastaju usljed nedostatka pojedinih aktivnosti u najranijem djetinjstvu. Obično su u pitanju zaboravljene igre – kao što su skakanje, rotacija, a kasnije klikeri, lastiš, žmurke, itd. Upravo te aktivnosti podstiču stvaranje sinapsi, a živimo u vremenu kada su djeca najvećim dijelom statična, ispred televizora i kompjutera. Potrebno je prenijeti naučna saznanja roditeljima, vaspitačima i učiteljima, jer u međuvremenu odrastaju generacije kojima je potrebna dragocjena pomoć u razvoju.
Šta se dešava do uzrasta od sedam godina?
– U predškolskom periodu, brzina i broj stvaranja veza (sinapsi) između neurona je neuporedivo veći nego poslije sedme godine. Unutar mozga se odigrava borba za dominaciju među neuronima, stvaraju se nove veze između aktivnih neurona i novi komandni putevi. Podstiče se razvoj važnih centara u mozgu, formira se čitava mreža novih puteva. Neaktivni neuroni odumiru, a neaktivni putevi se gube. U toj stimulaciji neurona je odgovor na pitanje hoće li dijete dosegnuti svoje biološke potencijale ili ne.
Na šta roditelji treba da obrate pažnju?
– Uloga roditelja je ključna i svakodnevna. Mnogi roditelji, ne znajući, dozvoljavanjem pojedinih aktivnosti onemogućavaju pravilan razvoj svoje djece. Pretjerano gledanje televizije, igranje video igrica, nedostatak grafomotoričkih aktivnosti, fizička neaktivnost – oštećuju i smanjuju razvoj pojedinih bioloških potencijala. Činjenica je da je ovaj period, koji predstavlja osnovu od koje će zavisiti budući razvoj intelektualnih sposobnosti svakog djeteta, još uvijek slabo istraženo područje. Roditelji nehotice rade pogrešne stvari, ne znajući kako da na optimalan način stimulišu dječiji razvoj. Često sam imao priliku da slušam roditelje koji su, u želji da zaštite dijete, branili skakanje po krevetu, okretanje u krug, kupovali patike sa «čičkom» da se dijete ne opterećuje vezivanjem pertli – i tako sprečavali neke izuzetno korisne aktivnosti.
Koliko vremena bi, po vašem mišljenju, dijete trebalo da bude ispred televizora ili komjutera?
– Moj savjet je da do sedme godine dijete gleda edukativne emisije na televiziji i crtane filmove – jedan do dva sata najviše, a da na kompjuteru provodi oko pola sata do sat vremena dnevno. Ali, i to je mnogo ako dijete u ostatku dana nema kompenzatornih aktivnosti – motoričke i grafomotoričke vježbe, razvoj asocijativnog razmišljanja.
Šta treba činiti da bi djeca dostigla kompletne biološke potencijale?
– Zavisi od uzrasta. Za mlađi predškolski uzrast treba organizovati vrijeme tako da su djeca što više u prirodi, u igrama loptom, vijačom, lastišem. Potrebno je što više igara sa rotacijom oko svoje ose, vježbe ravnoteže, trčanje, preskakanje, provlačenje. Djeca veoma rano pokazuju sposobnost prepoznavanja složenih apstraktnih simbola (marke automobila, zastave zemalja…), ali tu sposobnost treba dalje razvijati kroz igre memorije, slagalice (pazl) i slično.
Kako definišete darovitu djecu?
– Visoka inteligencija je samo jedan od preduslova da bi neko spadao u grupu darovitih. Potrebno je da ima još nekoliko značajnih karakteristika, kao što su:
– rano korištenje širokog riječnika
– spretnost u jeziku, korištenje fraza i cijelih rečenica u vrlo ranim godinama
– opšta zapažanja
– interes prema knjigama, kasnije prema atlasima i enciklopedijama
– rani interes za datume i časovnik
– sposobnost koncentracije
– rano otkrivanje uzroka i posljedica (što ih čini emotivno osjetljivijim)
Opišite nam neka iskustva u radu sa talentovanim učenicima
– Svedoci smo da učitelji često pogrešno postupaju, jer ne znaju šta je fiziološko ponašanje darovite djece. Ona su često mislima odsutna, jer način predavanja (linearno, često dosadno davanje informacija) ne odgovara brzini njihovog razmišljanja. Ima puno primjera, ali evo jednog, koji je veoma čest: na primjer, Milan pažljivo sluša učiteljicu, ali u jednom momentu počinje da misli o nečem drugom. Ukoliko učiteljica to primjeti, ona zna da Milan ne sluša. Zato se često dešava da ga prozove i traži da ponovi o čemu je pričala. Naravno, ona zna da Milan to neće moći da uradi. Ipak, insistira na tome, što izaziva smijeh kod ostale djece. Učiteljica je ponizila Milana pred cijelim razredom, a na kraju ga kaznila tako što mu je dala jedinicu.
Na seminaru u Beogradu, pitala me je jedna učiteljica: «Izvinite, doktore. Kako mi da kaznimo dijete koje nije pažljivo?». Jedini ispravan postupak je da učiteljica priđe Milanu, pomiluje ga po glavi i pita: «Milane, šta si se zamislio?». Kazna kao pokretački mehanizan nije dobra, može mnogo bolje i više da se postigne stimulativnom sredinom, a to zavisi od učiteljice.
