Višejezičnost kao pojava usvajanja, poznavanja i govora više jezika, u današnjem svijetu i vremenu nije tako strana. Sve više prodica živi u okolini gdje svakodnevno koriste barem dva ili više jezika. Sve češće dijete ima roditelje s kojima komunicira na dva različita jezika, okolina zahtijeva i koristi treći jezik, a postoji mogućnost da roditelji, međusobno, komuniciraju pak četvrtim jezikom.
Jesu li četiri jezika ipak malo previše za dijete koje još nijedan jezik nije usvojilo u potpunosti? Trebamo li poticati usvajanje baš svih tih jezika, ili ipak birati one „važnije“ među njima? Ako da, koje izabrati? Jezici imaju svoj status, pa ćemo tako jezicima poput engleskog, italijanskog ili francuskog dodijeliti status „traženijeg“, „uglednijeg“, „korisnijeg“ jezika zbog činjenice da više ljudi razumije i koristi navedeni jezik.
Na koji način djeca najlakše uče novi jezik?
Djeca najlakše uče novi jezik pričajući o događajima, situacijama, igrama, stvarima, radnjama koje ih okružuju i koje ih zanimaju. Djeca će puno brže učiti jezik ukoliko okolina slijedi njihov predmet interesa. Recimo, dijete u dobi od 16 mjeseci igra se s bakom te joj prstom pokazuje na loptu koja se nalazi nedaleko od njih, pri čemu i koristi riječ „lopta“. Baka ovu situaciju može iskoristiti kako bi opisala loptu, pitala dijete želi li loptu, može li loptu baciti na pod te komentarisati situaciju. Međutim, ako baka umjesto usmjeravanja i komentarisanja o lopti odluči pričati o ručku koji otac upravo kuha, a na koji dijete ne obraća pažnju, djetetov jezik će od toga puno manje profitirati jer mu je pažnja još uvijek usmjerena na loptu.
Takođe, prilikom interakcija s djetetom važno je koristiti različite riječi, a kako bi dijete bolje razumjelo značenje riječi, poželjno je riječ upotrijebiti u različitim kontekstima. Npr. prilikom odlaska napolje, dijete možemo pitati „Želiš li se igrati u parku?“, a kada se roditelj želi igrati s djetetom kod kuće, može reći: „Idemo se igrati skrivača“. Na taj način dijete riječ „igrati“ čuje u upitnoj i izjavnoj rečenici, ali i u kontekstu gdje se ide igrati na određeno mjesto, a zatim unutar konteksta igranja određene igre. Isto tako, kako bi dijete usvojilo novu riječ koja mu je nepoznata, mora je čuti više puta, a nove situacije i novi konteksti takođe će mu olakšati usvajanje riječi, čime će i obogatiti njegov jezik.
Još jedna zbunjujuća situacija može biti kompleksnost same rečenice. Jezik kojim se obraćamo djetetu treba biti njemu i prilagođen, ali još uvijek gramatički pravilan. Ponekad se djeci obraćamo tzv. telegrafskim govorom, koji ne sadrži sve gramatičke informacije. Kao primjer ovakvog načina govora možemo navesti rečenicu „Lara piti?“, umjesto „Lara, želiš li piti sok?“. Korištenje takvog načina govora nije preporučljivo jer je djetetu lakše primiti i očitati nove informacije ukoliko dobije cijelu poruku.
Koliko vremena „izlagati“ dijete svakom od jezika?
Svakom jeziku koji dijete usvaja potrebno ga je „izlagati“ što je više moguće. Djetetova okolina i različite situacije i konteksti u kojima se dijete nalazi potiču usvajanje jezika.
Šta ako je dijete lošije u jednom od jezika koje usvaja?
Često se događa da dijete dobro govori jedan jezik, koji koristi s roditeljima, ali drugi jezik, koji koristi u vrtiću ili školi slabije je razvijen. Roditelji često znaju biti zabrinuti i pitaju se na kojem bi jeziku onda trebali razgovarati s djetetom. Vođeni činjenicom da bi dijete trebali više izložiti drugom, „slabijem“ jeziku, roditelji često pristupaju upravo ovoj metodi, ali problem nastaje kada se ni sami roditelji ne osjećaju potpuno kompetentno, slobodno i opušteno koristiti taj jezik. Roditelj bi s djetetom trebao komunicirati i pružati input jezikom koji mu je „prirodno“ govoriti. Djetetov jezični razvoj će tako imati više koristi nego da se roditelj služi jezikom u koji ni sam nije siguran. Ako svaki roditelj govori drugim jezikom, bilo bi poželjno da u razgovoru s djetetom svaki roditelji koristi svoj jezik.
Koji su sve pozitivni učinci višejezičnosti?
Usvajanje više jezika, od djetetove najranije dobi, ima puno dobrih strana. Iako se često ne čini tako, budući da djeca u početku često ostavljaju dojam zbunjenosti kao da nisu sigurni koji jezik i na koji način upotrijebiti.
Uloga radnog pamćenja jeste zadržati informacije i iskoristiti ih na određeni način, a istraživanja su pokazala da višejezični govornici imaju veći kapacitet radnog pamćenja, što bi značilo da veće količine informacija mogu zadržati dovoljno dugo kako bi njima mogli upravljati. Jednako tako, dokazano je da djeca s boljim kapacitetom radnog pamćenja postižu bolji akademski uspjeh.
Još jedna prednost višejezičnosti jeste kognitivna fleksibilnost koja nam omogućuje poglede iz različitih perspektiva kao i primjereno odgovaranje na događaj ili situaciju. Višejezične osobe češće moraju birati kako, na koji način i kojim jezikom odgovoriti u određenoj situaciji. Uzmimo za primjer da dječak s majkom razgovara na francuskom, a s ocem na engleskom jeziku. Majka ga na francuskom pita što je to što drži u ruci. Dječak će na francuskom odgovoriti čaša, ali neposredno zatim otac ga na engleskom jeziku pita gdje će odnijeti tu čašu te on na engleskom mora odgovoriti da će je odnijeti u kuhinju. Takve zahtjeve poput prebacivanja s jezika na jezik, svakodnevno i nebrojeno puta višejezične osobe izvršavaju pomoću kognitivne fleksibilnosti pa ne čudi da su u tome bolji. Koristeći više jezika istovremeno dijete češće mora kontrolisati svoju pažnju i usmjeravati je na prave načine. Potrebno je odabrati jezik, vokabular, sintaktičke strukture koje će iskoristiti u situaciji, što zahtijeva napor i usmjerenost. Što više jezika dijete govori, to veći izbor ima pa je potreban i veći napor.
Korištenje više jezika često se može činiti teškim i napornim, ali djeca koja od rane dobi počinju usvajati jezike, pogotovo prije treće godine kada usvajaju bazu materinskog jezika, pokazuju brojne prednosti u odnosu na jednojezične govornike. Višejezičnosti se ne treba bojati nego je poticati, ali na pravilne načine olakšavajući situaciju i sebi i djetetu.
