Zašto zagonetna pitanja? U koje godišnje doba trava raste i zeleni? Časovnik bez kazaljki zove se ________ časovnik. Povrće uzgajamo ________ (upiši gdje). Po čemu se međusobno razlikuju domaće i divlje životinje? I takva pitanja iz razreda u razred, kod učitelja i kod nastavnice, generacijama.
Pri samoj pomisli na to da se ovakva pitanja postavljaju našoj djeci još u najnižim razredima, javlja se sumnja u to koliko ih takvo učenje priprema za život i koliko ih uopšte podstiče da misle. Na prvi pogled, ova pitanja djeluju jednostavno i nekako "životno". Pomislili bismo čak i da je odgovor toliko očigledan, da vrijeđa sposobnosti onih koji treba da ga daju. Pošto stvari stoje potpuno drugačije od toga, nije loše da se malo pozabavimo ovim.
Ova klasično reproduktivna pitanja predstavljaju najniži nivo znanja prema Blumovoj taksonomiji (Bloom et al., 1956; Krathwohl, 2002), rekli bi oni koji se bave obrazovanjem. To znači da od ukupno šest nivoa znanja koje svako dijete može da pokaže (prisjećanje, razumijevanje, primjena, analiza, evaluacija i kreiranje), kroz ova pitanja manifestuje se samo prvi nivo.
Uostalom, probajte sami da odgovorite. Šta bi jedna odrasla osoba poput Vas mogla sa svim svojim znanjem i iskustvom da upiše na zadatu liniju? Časovnik koji nema kazaljke može biti pješčani, zar ne? Djeca bi rekla i: beskazaljni, pokvaren, razbijen, ujkov, Alisin iz Zemlje čuda i tako dalje. To su sve bistri i maštoviti odgovori, ali jedan jedini biva ocijenjen kao tačan, a to je digitalni. Povrće se uzgaja na zemlji, to je ispravan odgovor. Ako biste odgovorili tako, osvojili biste jedan poen na testu. Ipak, ne zanemarujmo odgovore ocijenjene sa nula poena: na njivi, u povrtnjaku, plasteniku, okopanoj bašti... koji su podjednako tačni, čak i sadržajniji i kvalitetniji. Iako govore o specifičnom znanju i iskustvu koje je dijete steklo, ovi odgovori ne pokazuju knjiško znanje, kao ni znanje koje se pozitivno ocjenjuje. Manje je važno koliko ste poena osvojili na ovim pitanjima iz predmeta svijet oko nas. Mnogo je bitnije koliko su vas podstakla da razmišljate i povezujete. Budite sigurni da su vašu djecu podstakla još manje. Znate li zašto je to tako? Upravo zato što su kreativnost, iskustvo i znanje stečeni kroz igru glavni oslonci pri odgovaranju na bilo koje pitanje. Bez straha od grešaka i beskrajnog preispitivanja. Bez barijera. To se na dobar i djeci prihvatljiv način postiže ako se u praksi koriste zagonetne priče i misterije iza kojih slijedi tajanstveno i zagonetno pitanje. Dijete najprije zamišlja kontekst priče i poistovjećuje se sa junakom koji rješava zagonetku. To je sve igra, a zagonetno pitanje se nalazi "na kraju tunela" i omogućava djetetu da završi igru u cjelosti. Kada riješi zagonetno pitanje koje djevojčica Marta (Misterije Ginkove ulice, U.Petrović) treba da savlada tokom svoje avanture, dijete biva motivisano tim postignućem da pokuša da riješi još neko. I još neko. I još neko. Tako su djeca satima spremna da se upuštaju u misaone avanture na kraju kojih ih čeka pitanje za mozganje. Saznanja se osvajaju kroz igru i tajanstvenu avanturu, a to nijedan reproduktivni način učenja ne može da ponudi.
Tu se priča o saznanju ne završava. Pored toga što ne budi više nivoe saznajnih sposobnosti prosječnog djeteta, jedno reproduktivno pitanje postaje dalji vodič u učenju. Djeca nauče da traže u svojoj literaturi odgovore na takva pitanja ne produbljujući se aktivno u ono što uče, bez razmišljanja i povezivanja sa prethodnim iskustvom. Potencijalno ozbiljna posljedica po dijete, a kasnije i adolescenta koji počinje da traga za radnim i životnim iskustvom je nemogućnost da razmišlja na drugi način. Jedini način je onaj već ponuđen, godinama učen. Reproduktivni pristup priprema djecu da se, pošto dobiju pitanje iz udžbenika, što bolje i efikasnije sjete naučenog odgovora. Da li nam je cilj to ili da djecu osnažimo da sama postavljaju kvalitetna pitanja, da povezuju i aktivno misle tragajući za odgovorom? Rješenje može vrlo lako da bude u drugom načinu postavljanja pitanja. Umjesto navedenih, na aktivno razmišljanje više navode pitanja koja su slična misteriji i zagonetki, pitanja koja spajaju naizgled nespojive dijelove i koja su djeci zabavna. Zašto je u proljeće lovcima lakše da se šunjaju na obodu šume za razliku od jeseni i zime? Da li će brže sazreti paradajz u bašti ili plasteniku i zašto? Ako se uzme u obzir da je u proljeće trava mlada i meka jer tada zeleni, dijete će postepeno doći do zaključka da će šunjanje biti skoro nečujno u odnosu na zimu kada snijeg škripi pod čizmama ili u jesen kada lišće šušti. Zatim, kada je u pitanju plastenik kao tačan odgovor u drugom pitanju, prisjetimo se koliko je važno da dijete razmišlja o uslovima, zrenju, da analizira šta je sve biljci potrebno, pa to da integriše, a ne samo da odgovori gdje se povrće gaji. Uz ovakva pitanja djeca uživaju u procesu, a produkt je manje bitan. Učenje se dešava usputno i kroz igru, djeca lakše pamte podatke na ovakav način, a što je još interesantnije, djeca traže još.
NTC program se služi ovakvim pitanjima i na ovaj način navedena pitanja zamjenjuje ona sa početka teksta (Kako razvijati IQ deteta kroz igru, R. Rajović). Razlike su ogromne. Djeca se utrkuju da dođu do odgovora, aktivna su i motivisana da podijele sa drugima svoju ideju. Timski rade na formulisanju rješenja, slušaju jedni druge i raduju se sljedećem pitanju. Ukoliko im se pitanja daju za samostalni rad, djeca sama imaju potrebu da obrazlože svoj odgovor. Umjesto nivoa prisjećanja, dobijamo od djece kreiranje, evaluaciju i analizu, a umjesto mučnog pretraživanja memorije na osnovu naučenog svako dijete pokazuje svoju beskrajnu maštovitost. Djevojčice i dječaci koji u NTC kontekstu odrastaju i obrazuju se, imaju stimulativno okruženje, njima u školi nije dosadno, lakše nauče gradivo, nemaju strah od odgovaranja, povezuju informacije… Imamo zadatak da djecu usmjerimo da razmišljaju i svoje kapacitete ulože na najkvalitetniji način. Pa da počnemo!
