Djeca različitog uzrasta pokazuju veliko interesovanje za kretanjem. Uživaju u motornim aktivnostima, u pokretu bilo koje vrste. Pokret je prirodna potreba svakog djeteta. Djeca kroz pokret ispoljavaju svoju vlastitost, prikazuju se drugima i druge uvode u svoj svijet.
Adekvatna razvijenost opšte tjelesne motorike predstavlja dobru podlogu za govorni razvoj. Tempo i brzina pokreta, usmjerenost i koordinacija cijelog tijela čine dobro organizovan psihomotorni sistem. Od načina na koji dijete hoda, skače, trči, manipuliše igračkama, služi se stvarima i sopstvenim rukama zavisi njegova sposobnost reagovanja i osposobljavanja za život.
Saznajni prostor djeteta počinje naglo da se proširuje nakon što prohoda, pa samim tim treba intenzivno podsticati sve elementarne pokrete: puzanje, hodanje, trčanje, skakanje, penjanje, bacanje, šutiranje, hvatanje, spuštanje, provlačenje, kretanje, održavanje na vodi i sl.
Mehanizam govornih pokreta jeste najrazvijeniji sistem opšte tjelesne motorike. Stimulisanjem opšte tjelesne motorike direktno utičemo i na razvoj motorike govornih organa. U medicini, naročito neurologiji kao i u defektologiji se dobrim dijelom dijagnostika zasniva na ocjenjivanju spretnosti šake i prstiju. Prefinjeni i usklađeni pokreti ruku djeluju na senzomotorni razvoj nervnog sistema, a preko njega na razvoj govora, koji je ujedno i najviši stepen senzomotorne koordinacije. Ruku čine mnogobrojni zglobovi te je i njihovim pokretanjem i složenim koordinisanim radom bilo moguće stvoriti kroz istoriju čovječantva bogata umjetnička djela grnčariju, vajarstvo, pismo, zanate, tehnička dostignuća. Neke se radnje mogu izvesti samo korištenjem obje ruke.
Koliko je teško uhvatiti loptu? Shvatićete ako probate da je bacite motorno zaostalom djetetu.
Koliko je tek komplikovano držati olovku i vući je u određenom pravcu i pri tome izvoditi izrazito složen grafomotorni čin.
Da bi dijete do toga stiglo treba da savlada mnogobrojne elementarne pokrete ruku, šake posebno. Dijete mora da nauči da ruku odvoji od tijela, da je zadrži u slobodnom prostoru, da je ispruži ispred sebe, podigne vertikalno iznad sebe, pomjeri u stranu i sl. Treba postići da obje ruke rade isto, koordinisano i harmonično i da razvije unutrašnju kinestetičku kontrolu. Razvoj pokreta ruku počinje odvajanjem palca od šake i ostalih prstiju. Dijete najprije hvata krupne predmete pa postepeno ovladava sposobnošću hvatanja sitnih predmeta. Odvajanje ostalih prstiju, brzina pokreta i gipkost poboljšavaju se vježbom, na ranom dječijem uzrastu igrom. Uporedo sa razvojem pokreta razvija se i kinestetički osjećaj i kinestetičko pamćenje. Taj unutrašnji senzibilitet omogućuje da se naredni pokreti izvedu sa istim intenzitetom, brzinom i skladnošću. Naročito kada govorimo o pisanju i čitanju. Završna faza diferenciranosti tj. zrelost motorike prstiju, jeste ovladavanje grafomotornim aktivnostima tj. pisanjem.
Manipulativna igra sa sitnim predmetima pomaže razvoj usmjerenih pokreta ruku, naročito prstiju. Podizanje, ređanje, slaganje sitnih predmeta moguće je izvesti samo saradnjom palca i ostalih prstiju. Izvođenje usmjerenih pokreta kao pri crtanju i pisanju, zahtjeva koordinisan rad ramenog pojasa, podlaktice, zgloba šake i zglobova prstiju. Može se desiti da neko ima veoma razvijenu specijalizovanu motoriku, kao na primjer sviranje violine, a da ipak pokazuje veliku nespretnost pri crtanju i pisanju, jer nije bio vježbanjem usmjeren ka takvim aktivnostima.
Naučnici koji proučavaju razvoj nervnog sistema, a posebno razvoj govora otkrili su koliko je veliko stimulativno značenje funkcije ruke. Dokazali su da nivo razvoja dječijeg govora zavisi od stepena spretnosti finih pokreta prstiju ruku. Danas sa sigurnošću znamo da kada razvoj fine motorike zaostaje, zaostaje i razvoj govora, mada opšta motorika može biti uredno razvijena. Uticaj impulsa iz mišića ruku je od tolikog značaja samo u dječijem uzrastu i utiče na formiranje motornih govornih oblasti. To nam je od posebne koristi u radu sa djecom, jer nam daje određene smjernice kako i na koji način je važno stimulisati dijete, a sve u cilju razvoja govora, posebno u senzitivnom periodu. Od posebnog značaja je takav vid stimulacije kod djece gdje govor kasni. Preporuka je da se razvoj govora kod djece stimuliše putem vježbanja pokreta prstiju na rukama. Vježbe mogu biti raznolike npr. pomoću ritmičkih pjesmica i pokretanja prstiju, imitacije određenih pokreta, sjeckanje, lijepljenje, oblikovanje plastelina, gline, tijesta, slaganje kocaka, origami oblici, slaganje slagalica, ručni rad i tako dalje.
Ruke daju informacije mozgu dodirom i kretanjem. Ruke su ujedno sredstvo izražavanja stečenog znanja gestom i pisanjem. Zanimljivo je da se na PET skeneru mozga pokazuje da kada osoba govori, postoji povećana aktivnost u područjima mozga koji su povezani sa pokretima ruku. Očito su ruke u velikoj mjeri uključene u ljudsku komunikaciju i u verbalnom i u kinestetičkom, tjelesnom izrazu. U svakom slučaju, pokret i verbalna komunikacija neophodni su za usađivanje novih informacija i trebali bi biti integrisani u svakodnevnom radu sa djecom.
Laičko je mišljenje da je govor glavni vid komunkacije. Sa aspekta evolucije govor je odskora u repertoaru komunikacije. Prije nego što progovori, dijete pokretima pojedinih dijelova tijela, upućivanjem značajnih pogleda, facijalnom ekspresijom, osmijehom i ispuštanjem glasova mnogo postiže, saopštava. Govor cijelim tijelom. Neverbalna komunikacija predstavalja normalnu fazu u razvoju komunikacije između bebe i majke, a zatim i drugih članova porodice. Od njegove mimičko-gestovne formulacije do prvih riječi samo je jedan korak. Svaki oblik komunikacije sa djetetom mora biti multimodalne prirode. Zato djeca kada ne mogu da nađu ili izgovore pravu riječ za određeni predmet na isti pokažu prstom.
Takođe se dešava da se i odrasle osobe pomažu gestom i intenzivno koriste rukama kada u trenutku ne nalaze pravu riječ. Valon smatra da su pokreti jedina aktivnost djeteta kojom se izražava njegov psihički razvoj prije progovaranja i razvoja govora. Ličnost se jedino može izraziti pokretom. Razvoj govora započinje koordinacijom pokreta mišića koji oblikuju zvuk i riječ. Marija Montesori ističe da inteligencija djeteta može dostići određeni nivo razvoja i bez angažovanja ruke, ali će postići viši nivo ako pri tome bude angažovana i ruka.
Pokretne igre produžavaju pažnju, jačaju koncentraciju i osnažuju socijalne vještine. Vođenim, jasno usmjerenim, ritmičnim pokretima snižavamo podražljivost CNS-a. Naročito može biti od koristi deci sa problemima pažnje, hiperaktivnom djetetu. Takođe motorna aktivnost u sklopu igre privlači pažnju, budi najfinije emocije i pobuđuje potrebu za akcijom kod izuzetno apatičnog, stidljivog, nesigurnog djeteta, bez obzira na uzrast.
Jasno je da kod djece moramo da podstičemo fizičku aktivnost, motoriku, finu motoriku, kompleksne pokrete i time pomažemo razvoj ukupnih sposobnosti djeteta, a samim tim i govor.
