Djeca obično u svojim roditeljima vide uzor i žele da se sa njima identifikuju. Kako to zapravo funkcioniše?
Kada kažemo da je neko nekome uzor, onda pretpostavljamo da osoba želi da liči na onoga ko joj je uzor. U osnovi je to proces poistovjećivanja (identifikacije) s uzorom. Кada se neko poistovijeti sa svojim uzorom, kasnije počne da se ponaša kao osoba-uzor i da razvija iste ili slične karakterne osobine. Nekada se ovaj proces naziva "učenje po modelu", pri čemu se misli da je osoba-uzor model od koga se preuzimaju načini mišljenja, vrijednosti, pogled na svijet i načini ponašanja, ističe Zoran Milivojević.
Identifikacija jeste jedan od tri glavna načina na koji neko izgrađuje svoj identitet. Pored poistovjećivanja s uzorima, osoba sama zaključuje ko je ona, kao što prihvata i poruke drugih kojima joj drugi poručuju ko je ona. Upravo su djeca u jednom dugoročnom procesu izgradnje vlastitog identiteta i ličnosti. Zato je veoma važno ko su uzori nekom djetetu.
Učenje po modelu
Veoma često roditelji uzimaju zdravo za gotovo da jesu uzori svojoj djeci i da će njihova djeca, po prirodi stvari, početi da liče na njih. Neki čak smatraju da je učenje po modelu glavni način vaspitanja i da je nepotrebno koristiti druge vaspitne pristupe.
Proces djetetovog poistovjećivanja sa roditeljem je dugotrajan i kompleksan proces, i svakako nije automatski. Što je roditelj mlađi i što se djetetu više sviđa način na koji se roditelj ponaša, to će identifikacija biti veća. Da li će roditelj biti uzor djetetu ne odlučuje roditelj, već to čini dijete.
U tradicionalnim društvima u kojima su ljudi u tradicionalnim društvenim ulogama, ljudi u velikoj mjeri liče jedni na druge, tako da je identifikacija djece s roditeljima veoma izražena. Odatle dolaze izreke "Кakva majka, takva kći", "Кakav otac, takav sin"i "Gledaj majku, biraj ćerku", jer se pretpostavlja da će kćerka u ulogama supruge i majke biti ista kao njena majka.
U savremenom društvu koje je impregnirano masovnim medijima, tradicionalnim, poput televizije, ili novim, poput raznih društvenih mreža, veliki je broj najrazličitijih mogućih izbora za identifikaciju. Još pedesetih godina prošlog vijeka, film je donio nove uzore raskošnog života, tako da su mnogi odlučili da ne žele da žive kao njihovi roditelji, nego žele da žive kao njihovi uzori s velikog platna.
Кoliko razmaženo dijete želi da bude kao roditelj koji ga razmažuje? Nimalo. U njihovom odnosu roditelj je taj koji ugađa djetetu, usrećuje ga, stalno mu pokazuje ljubav. Dijete je to koje zahtjeva da mu se ugađa, da mu se ispunjavaju želje i prohtjevi, da mu se pokazuje ljubav. Кada odraste, ono nastavlja da se tako ponaša prema partneru i drugim ljudima. Dakle, postoji veliki kontrast između ponašanja roditelja i njegovog odraslog djeteta.
Кada je dijete prezaštićeno, ono takođe nimalo ne liči na svog moćnog prezaštićujućeg roditelja. Upravo time što prezaštićuje dijete, roditelj ga ometa u razvoju njegovih sposobnosti. I zato ova djeca kada odrastu su uplašena od svijeta, imaju doživljaj da su nesposobna, što je takođe veliki kontrast u odnosu na roditelja.
U kliničkom radu primjećeno je da maltretirana djeca često izrastaju u one koji maltretiraju druge. Ona se identifikuju s agresorom, jer u lažnoj dilemi "ili žrtva ili agresor" biraju da nikada više ne budu žrtva. Ali kada su istraživanjem obuhvaćena i ona maltretirana djeca koja nisu došla na kliniku, ustanovilo se da dvije trećine njih, dakle ogromna većina, i dalje imaju mentalitet žrtve koja nikada ne maltretira druge. Dakle, većina ne liči na roditelja-zlostavljača.
Negativni modeli
Ženska djeca veoma često svoje majke vide kao žrtve, kao negativne modele s kojima ne žele da se identifikuju. Muška djeca često imaju očeve koji nisu prisutni ili su mnogo stariji, stalno su okružena odraslim ženama (mama, vrtić, škola) tako da ni nemaju priliku da se poistovijete sa stvarnim muškim uzorom.
Zato, ako roditelji žele da njihova djeca u njima vide uzore, moraju djeci da pokažu da su dobri kako za sebe, tako i za druge ljude. Nikako ne smiju da budu žrtve koje se žrtvuju za djecu, posao ili nešto treće. Djeca treba da ih vide kako rade, kako se odmaraju, ali i kako se zabavljaju. Time im poručuju da je odraslost nešto što nije samo teško i dosadno. Djeci trebaju roditelji koji pružaju ljubav, ali koji su i autoriteti koji disciplinuju. Takva djeca će preuzeti dobar model za vaspitanje svoje buduće djece. Ako je roditelj zadovoljan sobom, a dijete želi da bude kao on, tada će mnoga iskušenja odrastanja biti uspješno prevaziđena.
