“Ali ako želiš da ti dijete bude dobro, moraš ga naučiti šta je dobrota i razgovarati sa njim kao sa ljudskim bićem, a ne kao sa kucom i macom.”
Vlasnik bajkovitih brkova koji je stihovima i televizijskim pojavljivanjima obilježio djetinjstvo mnogih generacija – pjesnik, voditelj i prozaista Ljubivoje Ršumović uticao je na ‘male ljude’ vjerovatno više nego bilo koji lik iz bajke – baš zato što je stvaran.
Čovjek iza koga je višedecenijski pedagoški rad poručuje roditeljima da je od fantastičnog svijeta čitanja za djecu čak i važnije ‘ne prekidati ih u igri’ – istraživanju izmišljenih svijetova koje sama stvaraju u glavama.
“Da bi stekli iskustvo i pripremili se za život, Bog je ne samo našim, nego i životinjskim mladuncima dao imperativ igre – simulacija ozbiljnog života i ne treba ih prekidati, jer su u njoj najslobodniji”, kaže Ršumović za BBC na srpskom.
Autor je tekstova mnogih popularnih dječijih pjesama, koje su se tako duboko ukorijenile u pop kulturi da se ime autora zaboravlja – Deca su ukras sveta, Miš je dobio grip, Lako je prutu da se sokoli i druge.
Ršumović je nastavljač legendarnog pjesnika i voditelja Duška Radovića i autor kultnih dječijih TV emisija Hiljadu zašto, Dvogled i Fazoni i fore.
Ršumović je za mnoge simbol najdražih sjećanja iz djetinjstva.
Mame su im čitale njegove pjesme pred spavanje, sa televizije ih je redovno pozdravljao u emisijama Poletarac i Hiljadu zašto koje su djeca gledala barem sa istim onim zanimanjem sa kojim su njihovi roditelji slušali vijesti.
Vjerovatno nema škole gdje se barem jednom na školskoj priredbi nije začula pjesma "Deca su ukras sveta".
A skoro svi napamet znaju i Deset ljutih gusara (“…došlo u moj krevet/Jedan pao s kreveta, ostalo ih devet”) i Babaroga (“Ima jedna pećina stroga u kojoj živi Babaroga”) za koje je na Ršumovićeve stihove muziku napisao pokojni kompozitor Zoran Rambosek.
Poruka o tome da djecu treba od malena uvažavati mnogima je u pamćenje urezana kroz njegove stihove:
“Dijete treba da posmatraš, al’ mu nemoj na put stati, što ga pre čovekom smatraš, pre će čovek i postati”.
“To je ideja Džona Loka, koju sam urimovao kao svoj kredo”, objašnjava Ršumović.
Ršumović ističe da se u selu Ljubiš, na obroncima Zlatibora gde je odrastao, slična filozofija primjenjivala u njegovom djetinjstvu, iako tamo niko nije čitao Loka.
“Otac i majka su vrlo mladi dobili mene i brata, pa smo mi bili drugari sa njima”, priča.
“U Ljubišu su se deca rađala kao mali ljudi i odmah su dobijala neke poslove koja su mogla da rade – vrlo važne, pa je to moje detinjstvo takođe jedan od izvora mojih ubeđenja”.
Ršumović smatra da se djeca najbolje vaspitavaju ličnim primjerom.
“Mnogi su me grdili što sam rekao da se na selu rađaju ljudi, a u gradu kućni ljubimci.
Ali ako želiš da ti dijete bude dobro, moraš ga naučiti šta je dobrota i razgovarati sa njim kao sa ljudskim bićem, a ne kao sa kucom i macom”, navodi.
Djeca rođena devedesetih Ršumovića posebno znaju po Bukvaru dječijih prava (prvi put objavljen 1996. godine).
Ova knjiga trebalo je da djeci približi i objasni Konvenciju o pravima djeteta Ujedinjenih nacija.
Za tu knjigu Ršumović kaže da je vrhunac njegovog pedagoškog odnosa prema mladima.
“Posle toga su me neki roditelji savetovali da napišem i neki Bukvar dečijih obaveza”.
Ističe da mu nije bilo teško to da uradi, ali tvrdi da obaveze moraju da se formiraju u porodici, kako dijete raste, pa bi sada prije napisao Bukvar ponašanja roditelja.
“Deca su veliki poltroni, žele da učine svojim roditeljima sve jer ih vole, ali kada im roditelji traže nešto dok se oni igraju, u njima radi taj božanski imperativ igre, pa kažu: ‘Ne mogu, bre, mama’ ili ‘Pusti me sad, tata'”.
Primjer Nikole Tesle možda najbolje pokazuje koliko je igra važna, kaže Ršumović, kojeg je majka u djetinjstvu zvala prezimenom slavnog naučnika.
“On se fascinirao elektricitetom u detinjstvu, milujući mačku po leđima – takvo jedno iznenađenje duše trajno ostaje u svesti”, ističe.
Šta je Ršum čitao u djetinjstvu?
“Prvu knjigu dobio sam od oca, zvala se Tri ugursuza, likovi su bili Mudronja, Bradonja i Nosonja, koji su radili razne vragolije”, priča.
Bio je to strip, a on je bio fasciniran slikama.
“Ta fascinacija se ispostavila kao važna jer sam kasnije, kao srednjoškolac, crtao karikature koje su izlazile u Užičkim vestima.
Za to sam dobijao honorar i mogao sam da kupim zimski šal, tople cipele i pantalone, da počastim drugare i odvedem devojku u bioskop i bila je to velika stvar – takozvana radost od rada”.
Kada je bio malo odrasliji dječak, pojavila se i druga važna knjiga u Ršumovom životu.
“Potpuno me je obuzeo roman Kroz pustinju i prašumu, toliko da sam plakao kada se završavala i ostavio sam poslednjih deset strana da imam i sledećeg dana da pročitam”, kaže.
“Toliko mi se dopala da sam i ja počeo da pišem roman, zvao se Kroz prašumu i pustinju, a ja sam u tom romanu bio negde u Africi, borio se protiv karavana, jahao kamile, imao pitomog slona, borio se protiv lavova i tako dalje.”.
“Sudbinska povezanost” sa Dušanom Radovićem”
“To je bila sudbinska, gotovo mitološka veza”, kaže Ršumović o pokojnom kolegi i kultnom glasu Radio Beograda – pesniku, scenaristi i voditelju Dušanu Radoviću (1922-1984).
Petnaestak godina starijeg Radovića upoznao je na početku svojih studija u Beogradu, i to sasvim slučajno u ondašnjoj kafani Mažestik u centru Beograda.
Ršumović je tada bio student Filološkog fakulteta.
“Došao sam u Beograd na fakultet sa nekoliko svezaka pesama i krenuo sam da pronađem [pesnika] Stevana Raičkovića, koji je bio urednik u Prosveti, da ga ubedim da objavi te moje pesme, a čuo sam da sedi u Mažestiku”.
Ršumović naglašava da to nisu bile pjesme za djecu.
Za Raičkovića je “iz novina znao kako izgleda”, a sa njim je za stolom sedeo i “jedan glavati, ozbiljan čovek”.
“Priđem ja, upoznam se sa Stevom i kažem zašto sam došao, a on kaže: ‘Ajde, dobro, stavi te sveske na sto i kaži ti nama otkud ovde, zašto pišeš’.
„Dok sam ja to objašnjavao, ovaj čovek uzme rukopis i počne da čita i u jednom trenutku kaže: ‘Mladiću, hoćeš ti meni ovo da daš da ja objavim na Radio Beogradu?”
– A u kojoj emisiji, pita Ršumović.
– U jednoj dečijoj emisiji, odgovara Radović.
– Ja ne pišem za decu, kaže Ršumović, maltene ljutito.
– Ne znaš ti za koga pišeš, gleda ga Radović.
“Za mene je ta rečenica bila sudbonosna i do dan danas je pamtim”, prisjeća se Ršumović.
Međutim, i danas tvrdi da sebe nikad nije smatrao isključivo piscem za djecu.
„Tako su me novinari prozvali, a ja imam tolike objavljene knjige, ne samo za decu nego i za odrasle, ali ne smeta mi što me tako zovu, naprotiv”, kaže.
Saradnja sa Radio Beogradom Ršumoviću je donijela i prvi pjesnički honorar.
“Bio sam brucoš, trebala mi je kinta i sada sam svakog četvrtka mogao da odem na blagajnu i da podignem honorar, što mi je mnogo značilo”, kaže.
Na početku studija je na željezničkoj stanici nosio džakove sa cementom.
U svraćanjima do blagajne četvrtkom, povremeno posjećuje i redakciju dječijeg programa Radio Beograda, gdje 1965. dobija posao.
Potom je pisao za radijsku emisiju Dobro jutro, deco, a onda i Utorak veče – ma šta mi reče, Subotom u dva i Veseli utorak.
Međutim, prvi – neposredan susret Ršumovića i Radovića desio se mnogo ranije.
Kao učenik trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole u Ljubišu, Ršumović je za jednu pjesmu, “koju je na konkurs poslala učiteljica Milica”, dobio nagradu jugoslovenskog dječijeg lista Pionirske novine.
Bilo je to njegovo prvo pjesničko priznanje.
"Dobio sam pretplatu na list koji je objavio moju pesmu i te novine i dan danas čuvam, kao i jednu lepu američku grafitnu olovku sa gumicom – to je bilo nešto neverovatno, mi takve olovke u ono nismo mogli da kupimo”, prisjeća se.
Mnogo godina kasnije, dok smo kolima putovali ka Zlatiboru, ispričao sam mu to, a on mi je rekao: ‘A znaš li ko ti je dao tu nagradu? Pa ja!'”, rekao mu je Radović.
On je tada radio u Pionirskim novinama, gdje je urednicu ubijedio da se humanitarna pošiljka olovki razdijeli djeci koja šalju pjesme.
