„Pored jezika i muzike, matematika je jedna od glavnih manifestacija slobodne stvaralačke snage ljudskog uma, univerzalno sredstvo razumijevanja svijeta, uz pomoć teorijskih konstrukcija.“ (Herman Weyl)
Oko pola miliona djece redovno sjeda u školske klupe, neki prvi put, a neki zadnji put, jer svoje redovno školovanje privode kraju, spremaju se za završni ispit i usmjeravaju svoje razmišljanje u smislu budućnosti, zapošljavanja ili daljeg školovanja (studiranja). U tom razmišljanju osim subjektivnih, bi trebalo u obzir uzeti i objektivne parametre, kako lične, tako porodične i društvene i pokušati uskladiti želje, potrebe i mogućnosti.
Kako bi se funkcionalno razmišljalo te kako bi se donijela ispravna i realna odluka trebalo bi imati razvijeno mišljenje, logično zaključivanje i stvaranje asocijativnih veza među poznatim sadržajima (parametrima), treba znati osmisliti jednačinu koja ima realno i moguće rješenje. Za to je potrebno usvojeno određeno znanje, razvijene višestruke racionalne sposobnosti i različite produktivne vještine.
To sve bi trebala omogućiti škola i školska nastava kroz sve svoje oblike i metode rada imajući u vidu individualne potrebe, sposobnosti, želje i mogućnosti svakog učenika. Planovi i školski programi samo daju određeni okvir u kojem bi se trebalo kretati, maksimalno uvažavajući svako dijete i njegovu individualnost, fizičke i umne sposobnosti, kao i potrebe, bile one ispodprosječne ili iznadprosječne, šta god taj zamišljeni prosjek značio i predstavljao. Da bi se tako moglo raditi potrebno je dobro poznavati svakog svog učenika i s njim uspostaviti partnerski odnos u smislu da jedni drugima pomažu imajući zajednički cilj – postići što bolji ishod svoje saradnje, naučiti djecu učiti, kako bi bila pripremljena za viši stepen školovanja i spremna sa što manje stresa ući u svijet rada i djelovanja te omogućiti sebi srećan život, koji vodi do optimalnog razvoja svih ličnih potencijala i potpune realizacije sebe kao čovjeka. Puno toga može postići dobar nastavnik, koji je shvatio svoju pravu ulogu, koji zna, hoće i može.
Poželjan svestrani rast i razvoj djeteta, skladan njegovim potrebama, željama i mogućnostima, nastavom se postiže kroz određena nastavna područja i nastavne predmete, kako je to u svakoj državi predviđeno i zakonom određeno.
Nastava matematike jedan je od najvažnijih segmenata u odgoju i obrazovanju svakog djeteta.
Cilj nastave matematike je „sticanje temeljnih matematičkih znanja potrebnih za razumijevanje pojmova i zakona u prirodi i društvu, sticanje osnova matematičke pismenosti i razvijanja sposobnosti i umijeće rješavanja matematičkih problema“. Iz tog opšteg i glavnog cilja proizlaze mnogi ciljevi i zadaci nužno potrebni za razvoj svakog ljudskog bića, da bi ono funkcionisalo u društvu u kojem živi.
Usvojena metoda matematičkog mišljenja nužno je potreban temelj za pojmovno i apstraktno mišljenje, intuiciju, maštu i stvaralaštvo, kao i razvoj sposobnosti i smisla za samostalan rad u kojem se ističu preciznost, sistematičnost, postupnost, istrajnost, urednost, tačnost, stvara se odgovornost prema radu, razvija samopouzdanje, sposobnost evaluacije, procjene, realno poimanje i spoznavanje sebe.
Matematičko obrazovanje nas osposobljava kroz razvoj određenih sposobnosti, naročito preciznost i konciznost za dobro pismeno i usmeno izražavanje, što svima pomalo nedostaje, da bi održavali potrebnu, nužnu, normalnu i racionalnu komunikaciju, međusobno i sami sa sobom, jer: „Brbljivac je loš radnik“ (William Shakespeare)
Ukoliko se neki učenici u određenom smislu plaše matematike ili nastavnika matematike, bez obzira kako je do te pojave ili stanja došlo, to bi trebalo, što prije i što brže, otkriti i takvom učeniku, pokušati otkloniti taj bezrazložni strah, otkrivajući mu matematiku, njene oblike, ulogu i potrebu, svuda oko nas, u raznim oblicima, potrebama i svrsi u životu svakog pojedinca, razotkrivajući mu njenu ljepotu, savršenstvo, integraciju i implementaciju u svim područjima života i malo pomalo, uz stalno pomaganje i ohrabrivanje, takvog učenika osposobiti i pridobiti za učenje matematike, bez stresa i imaginarnog mišljenja kako on to ne može i osjećaja nekakvog hendikepa u odnosu na one koji to znaju i mogu.
„Sve možeš, ako misliš da možeš“ (William Shakespeare)
Saznaj više o našem Klubu matematičara!
